Službeni glasnik BiH, broj 83/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3637/18, rješavajući apelaciju Enise Đalić i Sanela Đalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Enise Đalić i Sanela Đalića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog zadržavanja apelanata u pritvoru do 11. maja 2018. godine a nakon Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 18 Kž 5 od 8. maja 2018. godine u kojem je navedeno da "Enisa Đalić i Sanel Đalić se imaju pustiti na slobodu odmah".

Odbija se kao neosnovana apelacija Enise Đalić i Sanela Đalića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 18 Kž 8 od 8. juna 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027189 18 Kv 34 od 28. maja 2018. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Enisa Đalić i Sanel Đalić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupaju Mirna Delalić i Senad Kreho, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 5. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027189 18 Kž 8 od 8. juna 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027189 18 Kv 34 od 28. maja 2018. godine. Apelanti su, također, osporili zadržavanje u pritvoru nakon odluke Vrhovnog suda broj 09 0 K 027189 18 Kž 5 od 8. maja 2018. godine kojom je naloženo puštanje apelanata na slobodu odmah, a oni su pušteni iz pritvora tek 11. maja 2018. godine. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje apelanata iz pritvora do konačne odluke Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju sa posebnim upitom o zadržavanju apelanata u pritvoru u periodu od 8. maja do 11. maja 2018. godine.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene:

Određivanje pritvora do 24. februara 2018. godine

5. Apelantima je rješenjem Kantonalnog suda od 26. januara 2018. godine određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca iz osnova člana 146. stav 1. tač. b) i c), a apelantici i iz osnova člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. i stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja (član 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ), pranje novca (član 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ), krivotvorenje isprave (član 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ) i nedozvoljeno korištenje ličnih podataka (član 193. KZ). Prema navedenom rješenju, pritvor je mogao trajati do 24. februara ili do druge odluke suda.

Produženje pritvora do 24. aprila 2018. godine

6. Rješenjem Kantonalnog suda od 22. februara 2018. godine apelantima je produžen pritvor za dva mjeseca, koji se ima računati od 24. februara 2018. godine i koji može trajati do 24. aprila 2018. godine ili do duge odluke suda. Po žalbi apelanata Vrhovni sud je 14. marta 2018. godine prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak prvostepenom sudu.

7. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio novo rješenje od 10. aprila 2018. kojim je pritvor apelantima produžen za dva mjeseca, tako da on može trajati do 24. aprila 2018. godine ili do druge odluke suda. Dakle, Kantonalni sud je u ponovnom postupku odredio pritvor u istom trajanju kako je navedeno u prethodnoj tački ove odluke. Vrhovni sud je donio rješenje 25. aprila 2018. godine kojim je žalbu apelanata djelomično uvažio, te je prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak (rješenja navedena u prethodnim tačkama nisu dostavljena uz apelaciju, ali je sadržaj rješenja, odnosno odlučenja Ustavni sud utvrdio na osnovu dostavljene dokumentacije).

Produženje pritvora do 24. jula 2018. godine - osporena dužina zadržavanja apelanata u pritvoru do 11. maja 2018. godine, a nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine

8. Prije nego što je Vrhovni sud donio rješenje od 25. aprila 2018. godine (vidi prethodnu tačku ove odluke) Tužilaštvo je 19. aprila 2018. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora. Rješavajući o prijedlogu Tužilaštva, Kantonalni sud je donio rješenje od 23. aprila 2018. godine kojim je apelantima produžio pritvor za još tri mjeseca, koji se, prema ovom rješenju, ima računati od 24. aprila 2018. godine i koji može trajati do 24. jula 2018. godine ili do druge odluke suda (navedeno rješenje nije dostavljeno uz apelaciju).

9. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 K 027189 18 Kž 5 od 8. maja 2018. godine kojim je uvažio apelanticinu žalbu a po službenoj dužnosti i u odnosu na apelanta, te ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 23. aprila 2018. godine i odlučio da se apelanti imaju pustiti na slobodu odmah.

10. U obrazloženju rješenja od 8. maja 2018. godine Vrhovni sud je ukazao na tok postupka, te na činjenicu da je rješenjem od 22. februara 2018. godine određeno da pritvor apelantima može trajati do 24. aprila 2018. godine. Vrhovni sud je naveo da u momentu kada odlučuje o žalbi (protiv rješenja o produženju pritvora za naredna tri mjeseca), još nije odlučeno o produženju pritvora apelantima za period do 24. aprila 2018. godine, jer je rješenje ukinuto 25. aprila 2018. godine (vidi tačku 7. ove odluke) i nije doneseno rješenje kojim je pravosnažno odlučeno o trajanju pritvora za period do 24. aprila 2018. godine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da nije bilo zakonskog osnova za donošenje pobijanog rješenja od 23. aprila 2018. godine, jer nije pravosnažno odlučeno o periodu koji mu je prethodio, pa, prema tome, nema ni osnova za dalje zadržavanje apelanata u pritvoru zbog čega je potrebno apelante pustiti na slobodu odmah.

11. Apelanti su pušteni iz pritvora 11. maja 2018. godine.

Osporena rješenja o određivanju pritvora u trajanju od dva mjeseca i 13 dana

12. Na osnovu člana 45. st. 1. i 2. i člana 149. stav 3. ZKP, Tužilaštvo je 12. maja 2018. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantima zbog osnovane sumnje da su počinili navedena krivična djela sa prijedlogom da im se pritvor odredi u trajanju od tri mjeseca, zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP, a u odnosu na apelanticu i zbog posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP. Kantonalni sud je donio rješenje od 15. maja 2018. godine kojim je odbijen prijedlog Tužilaštva da se apelantima (protiv kojih se vodi istraga za precizirana krivična djela) odredi pritvor u trajanju od tri mjeseca zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP, a u odnosu na apelanticu i zbog osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka a) ZKP. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Vrhovni sud je donio rješenje od 23. maja 2018. godine kojim je žalbu Tužilaštva djelomično uvažio i ukinuo rješenje od 15. maja 2018. godine, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je neosnovan prigovor Tužilaštva da su izreka i obrazloženje protivrječni, a o pravilnosti datih razloga je raspravio, te je ustanovio da je žalba Tužilaštva osnovana (pravilnosti datih razloga u vezi sa primjenom člana 149. stav 3. ZKP).

13. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 027189 18 Kv 34 od 28. maja 2018. godine kojim je apelantima odredio pritvor koji, prema ovom rješenju, može trajati dva mjeseca i 13 dana ili do druge odluke suda, a ima se računati od dana i sata lišavanja slobode, zbog posebnog pritvorskog osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, a u odnosu na apelanticu i zbog posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka a) ZKP.

14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo tok postupka, ranije zaključke iz rješenja od 15. maja 2018. godine, te je, pozivajući se na upute koje je Vrhovni sud dao u rješenju od 23. maja 2018. godine, utvrdio svoju funkcionalnu nadležnost. Dalje, Kantonalni sud je naveo šta se apelantima stavlja na teret naredbama o provođenju istrage. Nakon analize i ocjene svakog dokaza posebno, kao i svih dokaza zajedno, Kantonalni sud je zaključio da iz postojećih dokaza postoji dovoljno činjenica i okolnosti koje ukazuju na to da postoji osnovana sumnja da su apelanti preduzeli radnje u kojima se stječu obilježja krivičnih djela, kako im se to stavlja na teret, o čemu sud daje opširno obrazloženje. Na strani 150. rješenja Kantonalni sud navodi da nije bilo mjesta za prijedlog odbrane da se prijedlog Tužilaštva odbaci kao neosnovan. Također, Kantonalni sud navodi da je slijedom uputa Vrhovnog suda da se u konkretnoj procesnoj situaciji radi o prijedlogu za određivanje pritvora osumnjičenima koji se nalaze na slobodi, prvostepeni sud bio obavezan da donese odluku o osnovanosti ili neosnovanosti tog prijedloga, ocjenjujući postojanje ili nepostojanje općih i posebnih uvjeta za određivanje pritvora, pa je Kantonalni sud u ponovnom odlučivanju i donio odluku o osnovanosti ili neosnovanosti prijedloga, ocjenjujući postojanje ili nepostojanje općih i posebnih uvjeta za određivanje pritvora.

15. Kada je riječ o posebnom pritvorskom razlogu propisanom članom 146. stav 1. tačka a) ZKP, Kantonalni sud je ustanovio da su ispunjeni uvjeti za određivanje mjere pritvora apelantici propisani ovim članom. Prilikom razmatranja činjenica i okolnosti relevantnih za procjenu postojanja opasnosti od bjekstva sud je imao u vidu stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), odnosno da je prilikom odlučivanja sud dužan uzeti u obzir, između ostalog, visinu zaprijećene kazne, dokaze o prethodnim slučajevima bjekstva u vezi sa drugim krivičnim djelima, te konkretne dokaze o planovima o bjekstvu, kao i karakter osumnjičenog/optuženog, njegov moral, mjesto stanovanja, radni status, finansijsku situaciju, porodične veze, kao i kontakte u inozemstvu ili nepostojanje veze sa državom u kojoj se krivično goni. Kantonalni sud je naveo da je apelantica državljanka Republike Crne Gore, gdje ima prijavljeno mjesto prebivališta, kao i da nema državljanstvo BiH. Osim toga, sud je ocijenio da apelantica ne stanuje na adresi Ulica Envera Šehovića, koju je navela prilikom davanja podataka, a što je utvrđeno uvidom u dostavnicu ovlaštenog sudskog dostavljača - kada joj je pokušana dostava za ročište od 15. maja 2018. godine. Shodno izvještaju ovlaštenog sudskog dostavljača, apelantica je nepoznata stanarima, a nema je ni na spisku stanara. Apelantici je pokušana dostava na adresu za koju je apelant naveo da je njegova adresa boravka, Humska ulica broj 156, ali se pismeno vratilo sa napomenom sudskog dostavljača da, prema izjavi bivšeg supruga, apelantica ne stanuje u Humskoj ulici broj 156, a da se iz Ulice Envera Šehovića odselila u februaru. Apelantica je pristupila na ročište, te je na upit predsjednika vijeća da se izjasni na ove okolnosti, apelanticina braniteljica izjavila da je apelantica saznala, kada je izašla iz pritvora, da joj je raskinut ugovor o zakupu stana, te da je na istoj adresi, samo kod komšinice tri sprata iznad nje. Kantonalni sud je naveo da je ocijenio činjenicu da se apelantica uredno odazvala i pristupila na ročište radi izjašnjenja o prijedlogu Tužilaštva, mada joj poziv nije uredno uručen na datu adresu. Međutim, ne može se zanemariti činjenica da iz analize prethodno navedenog proizlazi da adresa koju je dala nije adresa na kojoj ona stvarno i boravi, na kojoj se ne može pronaći, imenovana je nepoznata stanarima, zatim, da je apelantica podstanar. Kada se navedeno dovede u vezu s tim da je apelantica suočena sa vrlo teškim i ozbiljnim optužbama za najteže oblike krivičnih djela, kao i sa zaprijećenom kaznom zatvora, te u vezu sa činjenicom da je krivično djelo zbog kojeg se vodi predmetna istraga povezano s pribavljanjem imovinske koristi u višemilionskom iznosu, a da iz dokaza na kojima se temelji osnovana sumnja proizlazi da je apelantica kontinuirano podizala gotovinski novac sa računa koji su uplatila brojna pravna lica sa kojima su, kako se osnovano sumnja, fiktivno poslovali, te da je, što proizlazi iz rezultata posebnih istražnih radnji i iskaza osumnjičenih, od navedenog iznosa zadržavala 8-10% na ime provizije, te da prilikom pretresa stana i poslovnih prostorija nije pronađen bilo kakav novac, prema ocjeni suda, postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelanticinog bjekstva u Republiku Crnu Goru na koji način bi bila nedostupna organima gonjenja u BiH, posebno kada se ima u vidu da apelantica nema pokretne ili nepokretne imovine u BiH, da nema porodicu u BiH, te da joj je, kako je izjavila, otkazan ugovor o zakupu stana, pa se trenutno nalazi kod komšinice.

16. Dakle, apelantica u Bosni i Hercegovini nema čvrstih veza: imovinske, porodične ili druge prirode. Navedene činjenice u svojoj ukupnosti ukazuju na okolnosti da bi se apelantica mogla udaljiti iz BiH, te na taj način postati nedostupna i onemogućiti dalje uspješno vođenje i okončanje ovog krivičnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu i stav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prema kojem sama činjenica da je lice strani državljanin nije dovoljna za određivanje mjere pritvora. Međutim, pri donošenju odluke, pored činjenice da je apelantica strana državljanka, sud je imao u vidu sve pobrojane okolnosti a naročito prirodu i način izvršenja krivičnog djela koje se apelantici stavlja na teret, propisanu kaznu, s čim je apelantica suočena, zbog čega je zaključio da je opravdano apelantici odrediti najstrožiju mjeru da se osigura njeno prisustvo. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu i da je između BiH i Republike Crne Gore zaključen ugovor o izručenju, ali da navedeno ne predstavlja okolnost koja bi bila značajna za zaključak suda, kada se imaju u vidu konkretne okolnosti koje se odnose na apelanticinu vezu sa susjednom Crnom Gorom - osim pravne veze, rodbinu koju tamo ima, koja joj nesumnjivo može pružiti pomoć i osigurati nesmetan boravak u toj zemlji ako se na takav korak odluči. S tim u vezi, sud se pozvao na praksu Evropskog suda u kojoj je Evropski sud zaključio da je lišavanje slobode pojedinca opravdano ako postoji veza osumnjičenog sa drugom državom, čijim bi prelaskom na drugu teritoriju njegova ekstradicija bila nemoguća, pogotovo ako ima određene vidove kontakata sa tom državom, što je u konkretnom slučaju navedeno. Apelanticino prisustvo radi daljeg vođenja i uspješnog okončanja predmetne istrage, prema ocjeni Kantonalnog suda, može se osigurati samo njenim zadržavanjem u pritvoru.

17. Kada je riječ o posebnom pritvorskom razlogu koji je propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, Kantonalni sud je ustanovio da su ispunjeni uvjeti za određivanje mjere pritvora apelantima propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Naime, slijedeći zakonsku definiciju Kantonalni sud je, prije svega, ustanovio da je ispunjen formalni uvjet za određivanje mjere pritvora prema već navedenom osnovu, budući da se apelantima naredbom o provođenju istrage stavljaju na teret krivična djela sa propisanom kaznom u dužem trajanju od tri godine. Kantonalni sud je razmotrio i postojanje naročitih okolnosti iz navedene zakonske odredbe, navodeći da zakon izričito ne navodi koje su to naročite okolnosti, tako da je te okolnosti neophodno u svakom pojedinom slučaju utvrditi na način da je svaki slučaj potrebno posebno procijeniti, te činjenično ocijeniti datu situaciju. Pri ocjeni naročitih okolnosti svakako je potrebno imati u vidu ličnost osumnjičenih, kao i vrstu krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Zakonska odredba za određivanje, odnosno produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP ne zahtijeva da se utvrdi da su osumnjičeni skloni vršenju krivičnih djela, nego da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će, između ostalog, ponoviti krivično djelo.

18. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ustanovio da su apelanti predmetna krivična djela, odnosno radnje izvršenja činili u kontinuitetu, u dužem vremenskom periodu, od 2010. godine i dalje, na području Kantona Sarajevo i šire u periodu od osam godina. Sud je istakao brojnost krivičnopravnih radnji-više krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela, kako im se stavlja na teret, prirodu i način izvršenja krivičnih djela, odnosno da su one preduzimane u okviru organizirane grupe koja je djelovala prema principu jasno podijeljenih uloga njenih članova u kojoj su apelanti djelovali kao organizatori, a ostali navedeni osumnjičeni kao posrednici, te odgovorna lica, direktori i zaposlenici firmi, kao članovi grupe, te da je iskazan visok stepen upornosti pri izvršenju inkrimiranih radnji, koje su rezultirale enormno visokim iznosima protivpravno stečene imovinske koristi. Prema mišljenju ovog suda, očito je da se radi o dobro organiziranoj grupi ljudi sa podijeljenim ulogama, odnosno uhodanoj, razvijenoj i dobro organiziranoj shemi nezakonitog poslovanja. Također, da je riječ o dobro uhodanoj, razvijenoj i organiziranoj shemi nezakonitog poslovanja duži vremenski period, osam godina, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi iz iskaza svih do sada ispitanih osumnjičenih (ostalih osumnjičenih u ovom postupku), čije iskaze je sud naveo na stranama 152. i 154. rješenja. Nakon toga Kantonalni sud je istakao da sve navedeno pokazuje iskazanu istrajnost, upornost i odlučnost apelanata. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao na činjenicu da su apelanti, kao organizatori grupe, nakon što je Porezna uprava FBiH izvršila inspekcijski nadzor pravnog lica,,Leading" d.o.o. Sarajevo, koje je poslovalo na opisani nezakonit način (u kojem je apelant bio odgovorno lice, a apelantica zaposlena), obustavili poslovanje pravnog lica,,Leading" d.o.o. Sarajevo. Zatim je u kraćem vremenskom periodu apelantica osnovala novu Agenciju za posredovanje u zapošljavanju,,Eslider" d.o.o. Sarajevo, koja je na isti način, kako se osnovano sumnja, nastavila da posluje nezakonito, sačinjavajući lažnu dokumentaciju, prikazujući fiktivne pravne odnose koji su poslužili osumnjičenim pravnim licima kao osnov za izvlačenje gotovog novca sa računa, što ukazuje na njihovu posebno iskazanu upornost u vršenju kriminalnih radnji. Zaključak suda o iskazanoj upornosti, odlučnosti i istrajnosti apelanata u preduzimanju inkriminiranih radnji potkrijepljen je činjenicom da je pečat pravnog lica,,Leading" d.o.o., nakon što je ono prestalo da radi, i naknadno korišten u pravnom prometu, a što, između ostalog, potvrđuje određena dokumentacija na koju sud ukazuje. Navedene činjenice, kada se dovedu u vezu sa drugim okolnostima kako su izložene (brojnost krivičnopravnih radnji preduzetih u dužem vremenskom periodu, osam godina, iznos novca koji je, kako se osnovano sumnja,,,izvučen" iz navedenih firmi, brojne transakcije i ostalo), upravo su pokazatelj sudu da su spremni da ponove krivično djelo.

19. Kantonalni sud je zaključio da sve navedeno, u svojoj ukupnosti, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su se ispunili zakonski uvjeti za produženje pritvora apelantima iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Slijedeći izloženo, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani prigovori odbrane da nisu ispunjeni uvjeti u odnosu na ovaj pritvorski razlog, tj. da ne postoje naročite okolnosti propisane navedenom odredbom.

20. Kantonalni sud je ukazao zašto nije prihvatio prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora osumnjičenim iz posebnog osnova propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP.

21. Dalje, Kantonalni sud je, pozivajući se na član 149. stav 3. ZKP, ukazao da je donio rješenje kojim je apelantima određen pritvor na dva mjeseca i trinaest dana, kako bi se omogućilo Tužilaštvu da u tom roku okonča istragu u ovom krivičnom predmetu. Pri tome Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu da su u konkretnom slučaju, osim općih i posebnih uvjeta za određivanje pritvora, ispunjeni i dodatni uvjeti iz člana 149. stav 3. ZKP. Naime, u konkretnom slučaju postupak se vodi za krivična djela organizirani kriminal iz člana 342. st. 3. i 2. KZ u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, krivičnim djelom pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, krivičnim djelom krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ i nedozvoljenim korištenjem ličnih podataka iz člana 193. KZ za koja se može izreći kazna zatvora više od 10 godina. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu težinu krivičnog djela zbog kojeg se postupak vodi kako apstraktnu - izraženu putem kazne zaprijećene zakonom za učinioca tog krivičnog djela, tako i konkretnu težinu krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da su ga počinili osumnjičeni. Konkretna težina ovog djela se ogleda u radnjama za koje se terete osumnjičeni, kako je opisano u rješenju. Pored navedenog, naročito važne razloge, u smislu člana 149. stav 3. ZKP, za određivanje pritvora apelantima Kantonalni sud je vidio i u složenosti istrage u ovom krivičnom predmetu, odnosno u činjenici da se radi o velikom broju lica kojim se stavlja na teret izvršenje više krivičnih djela za koja se osumnjičeni osnovano sumnjiče da su ih počinili, te ukazuje na radnje koje je provelo Tužilaštvo, kao i one koje tek treba uraditi. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pritvor određen u trajanju od dva mjeseca i trinaest dana ocjenjujući činjenicu da su apelanti proveli u pritvoru 18 dana shodno rješenju o produženju pritvora za tri mjeseca od 23. aprila 2018. godine, na osnovu odredbe člana 149. stav 3. ZKP, a koje je ukinuto odlukom Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine (spis predmeta ovom sudu dostavljen je 11. maja 2018. godine) i apelanti su pušteni na slobodu. Kantonalni sud je, kako je naveo, imao u vidu pravo na puštanje na slobodu u skladu sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te dužnost suda da razmotri mogućnost da se odrede druge mjere, imajući u vidu odredbe iz člana 137. stav 2. i čl. 140. i 140a ZKP. Međutim, svestranom analizom svih okolnosti, kao i uslijed zakonskog osnova na temelju kojeg je apelantima određen pritvor (i zbog zakonskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP), sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju određivanje najstrožije mjere - pritvora apelantima s obzirom na to da mjere zabrane iz člana 140. ZKP u konkretnom slučaju nisu primjenjive niti svrsishodne.

22. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 027189 18 Kž 8 od 8. juna 2018. godine kojim je žalbe Tužilaštva i apelanata odbio kao neosnovane.

23. Vrhovni sud je naveo da se žalbama apelanata ukazuje da je pobijano rješenje doneseno pogrešnom primjenom odredbe člana 149. stav 3. ZKPFBiH, jer, prema stavu iznesenom u žalbi, ta odredba govori o produženju pritvora, i to u trajanju od tri mjeseca, a ne o određivanju pritvora, što se propisuje stavom 1. člana 149. ZKP. Apelant je ukazao da je prvostepeni sud 14. maja 2018. godine donio Rješenje broj 09 0 K 027189 18 Kv 29 kojim je pritvor apelantima produžen za dva mjeseca, tj. od 24. februara do 24. aprila 2018. godine, na koje rješenje je 18. maja 2018. godine uložena žalba, koja još uvijek nije riješena. Apelantica je navela da je rješenjem Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine ukinuto rješenje prvostepenog suda o produženju pritvora apelantima za tri mjeseca, na osnovu prijedloga Tužilaštva od 19. aprila 2018. godine, i istim rješenjem su apelanti pušteni na slobodu, pa smatra da je time pravomoćno odlučeno o spomenutom rješenju za produženje pritvora. S tim u vezi, ukazano je da je novi prijedlog Tužilaštva o određivanju pritvora osumnjičenima od 12. maja 2018. godine zasnovan na istim okolnostima kao i ranije spomenuti prijedlog za produženje pritvora od 19. aprila 2018. godine o kojem je Vrhovni sud pravomoćno odlučio, pa prema stavu iznesenom u žalbi, nije bilo zakonskog osnova za određivanje pritvora ni zbog toga što ne postoje nikakve nove okolnosti koje su se pojavile nakon ukidanja pritvora apelantima.

24. Vrhovni sud je ocijenio da ovi žalbeni prigovori nisu osnovani. Vrhovni sud je ukazao da navodi apelanata koji se odnose na ranija rješenja o produženju pritvora ne mogu dovesti u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, jer se u konkretnom slučaju radi o određivanju, a ne o produženju pritvora, dakle, o procesnoj situaciji koja nije u vezi sa ranijim rješenjima o produženju pritvora apelantima. Stoga su irelevantni i svi žalbeni navodi koji se odnose na tu raniju procesnu situaciju, uključujući i apelanticin žalbeni stav da prijedlog za određivanje pritvora osumnjičenima od 12. maja 2018. godine nije mogao biti zasnovan, odnosno pritvor apelantima određen na osnovu istih onih okolnosti na kojima je bio utemeljen prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora od 19. aprila 2018. godine. Vrhovni sud je naveo da je pogrešan apelanticin stav da rješenje Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine predstavlja konačnu odluku o razlozima zbog kojih je traženo produženje pritvora, jer se u ispitivanje opravdanosti tih razloga, a usljed postojanja procesnih zapreka, Vrhovni sud nije ni mogao upustiti. Također, neprihvatljiv je stav apelanata da je pritvor mogao biti određen samo na osnovu člana 149. stav 1. ZKP i to u trajanju od jednog mjeseca, odnosno da je prvostepeni sud pogriješio kada im je pritvor odredio na osnovu člana 149. stav 3. ZKP. Vrhovni sud je naveo da se odredba člana 149. stav 1. ZKP primjenjuje kada se osumnjičenima u istrazi pritvor određuje prvi put, a u konkretnom slučaju se radi o sasvim drugačijoj procesnoj situaciji. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da odredba člana 149. ZKP govori samo o ukupnoj dužini trajanja pritvora u istrazi, a ne isključuje mogućnost određivanja pritvora prema stavu 2. ili prema stavu 3. te odredbe, ukoliko je nakon prvog određivanja pritvora u trajanju od mjesec dana, odnosno produženja pritvora u trajanju od dva mjeseca, došlo do puštanja osumnjičenih na slobodu. Prema tome, opravdanost pritvaranja, u smislu odredbe člana 149. ZKP, ocjenjuje se u okviru ukupne dužine trajanja pritvora propisane tom odredbom, pa pošto je i u konkretnom slučaju pritvor određen u skladu s njom, to, prema stavu Vrhovnog suda, pobijanim rješenjem nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 149. stav 3. ZKP na koju se žalbama neosnovano ukazuje.

25. Vrhovni sud je ispitao i žalbene navode, koje je ocijenio neosnovanim, da je u pobijanom rješenju izostala stvarna kontrola opravdanosti pritvora zbog toga što je prvostepeni sud prepisao navode iz prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora i tako propustio dati vlastite razloge za zaključak da na strani apelanata egzistiraju opći i posebni razlozi za produženje pritvora. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanom rješenju nije izostala ocjena prvostepenog suda o dokazima na kojima je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela za koja se terete, kao ni ocjena postojanja posebnih pritvorskih razloga, a također su u pobijanom rješenju dati razlozi zbog kojih sud nije prihvatio relevantne prigovore odbrane istaknute na ročištu za određivanje pritvora.

26. U odnosu na zaključak prvostepenog suda o postojanju posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP u odnosu na apelanticu, Vrhovni sud je naveo da je ona u žalbi navela da je prvostepeni sud taj zaključak zasnovao na okolnosti da je apelantica državljanka Crne Gore, što ona nikad nije ni sporila, te na nezavidnoj situaciji u kojoj se našla izlaskom na slobodu 11. maja 2018. godine nakon ukidanja pritvora, budući da joj je otkazan podstanarski ugovor i da je bila prisiljena da se smjesti kod komšinice, te je osporila ocjenu suda o navedenim okolnostima. Apelantica je ukazala da je pristupila na ročište za pritvor 15. maja 2018. godine iako joj nije bio uručen poziv, nego je obaviještena posredstvom braniteljice, kao i to da je bila svjesna da se protiv nje vodi istraga još od 2016. godine, kada je izvršen pretres u Agenciji "Leading", ali da ni tada nije pokušala bježati, pa da sve navedeno ukazuje da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora zbog navedenog zakonskog osnova.

27. Vrhovni sud je zaključio da ovi apelanticini žalbeni navodi ne dovode u pitanje zaključak prvostepenog suda o postojanju uvjeta za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, koji je zatim ponovio. Suprotno apelanticinoj žalbenoj tvrdnji, Vrhovni sud ukazuje da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud imao u vidu okolnost da je apelantica pristupila na ročište bez poziva, ali nije ustanovio da ona eliminira postojanje ostalih razloga koji ukazuju na opasnost da apelantica pobjegne, niti je ta opasnost, prema mišljenju Vrhovnog suda, s obzirom na razloge date u pobijanom rješenju, isključena okolnošću da apelantica za vrijeme boravka na slobodi nije napustila područje BiH. Također, Vrhovni sud navodi da okolnost da je osumnjičeni R.D., koji je državljanin Crne Gore, pušten iz pritvora uz određivanje mjera zabrane ne može sama po sebi dovesti u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, jer se postojanje uvjeta za pritvor, u odnosu na svakog osumnjičenog, ocjenjuje posebno. Stoga, prosta komparacija takvih procesnih situacija, bez ukazivanja na bitno identične okolnosti, ovakav žalbeni prigovor čini paušalnim.

28. Vrhovni sud je naveo da su apelanti osporili zaključak prvostepenog suda o postojanju posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, iznoseći svoje stavove za takve tvrdnje. Tako je u odnosu na apelanticine žalbene navode Vrhovni sud naveo da ranija osuđivanost nije uvjet za određivanje pritvora prema ovom osnovu, nego da se traži postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja (na str. od 152. do 156) proizlazi da je prvostepeni sud dao detaljne, jasne i određene razloge za zaključak da u konkretnom slučaju postoji iteracijska opasnost u slučaju da apelanti budu pušteni na slobodu, te je naveo razloge koje je dao prvostepeni sud i okolnosti koje je ocijenio, koji, i prema ocjeni Vrhovnog suda, predstavljaju naročite okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, i njihovo postojanje nije isključeno time što apelantica u vrijeme boravka na slobodi nije ponovila neka od krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret, niti okolnošću da je Agencija,,Leader" d.o.o. Sarajevo prestala da radi 2016. godine, na šta je ukazivano u apelantovoj žalbi. Naime, apelanti su nedugo nakon zatvaranja Agencije,,Leader" d.o.o. Sarajevo nastavili da nezakonito djeluju kao organizatori grupe za organizirani kriminal putem Agencije,,Eslider" d.o.o. Sarajevo za šta postoji osnovana sumnja. S obzirom na to da su u pitanju organizatori grupe za organizirani kriminal koji su upravo putem spomenutih agencija vršili predmetna krivična djela za koja se terete i iz čijeg je djelovanja proizlazila i nezakonita djelatnost ostalih osumnjičenih - vlasnika i direktora "uglednih firmi", okolnost da se ti osumnjičeni nalaze na slobodi, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne čini zaključivanje prvostepenog suda nelogičnim, kako to u žalbi smatra apelant.

29. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostepeni sud nije zanemario svoju obavezu da ispita i mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto pritvora, kako to u žalbi smatra apelantica, nego je pri ispitivanju te mogućnosti naveo jasne i određene razloge zbog kojih smatra da se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu vrstu i težinu krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, činjenice i okolnosti pod kojima su predmetna krivična djela učinjena, kao i činjenice i okolnosti zbog kojih je pritvor osumnjičenim određen zbog navedenih zakonskih osnova. Sve to, i prema ocjeni Vrhovnog suda, opravdava zaključak prvostepenog suda da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti blažim mjerama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

30. Apelanti ukazuju na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost apelanti najprije vide u proizvoljnoj primjeni člana 149. st. 1. i 3. ZKP i člana 2. stav 2. ZKP. Apelanti ukazuju na odredbe ZKP kojim je propisan postupak lišavanja slobode i određivanja pritvora, pa navode šta je članom 149. stav 3. ZKP propisano, ukazujući na propisanu mogućnost da se produži pritvor, ali ne i da se on odredi. Apelanti navode da je mogućnost određivanja pritvora u istrazi propisana isključivo u članu 149. stav 1. ZKP, citirajući navedeni član. Dakle, osnov za određivanje pritvora u istrazi daje isključivo član 149. stav 1. ZKP, i to na jedan mjesec, dok je svim drugim odredbama propisana mogućnost da se produži pritvor u istrazi i vremenski period njegovog trajanja je reguliran. Pored toga, odredbe člana 2. stav 2. ZKP obavezuju na postupanje isključivo u vezi sa slovom zakona. Apelanti navode da je Kantonalni sud rješenje od 28. maja 2018. godine, kojim se apelantima određuje pritvor, donio na osnovu člana 149. stav 3. ZKP i odredio pritvor na dva mjeseca i 13 dana, što apelanti smatraju nezakonitim. Apelanti osporavaju zaključak Vrhovnog suda da se odredba člana 149. stav 1. ZKP primjenjuje onda kada se osumnjičenima u istrazi pritvor određuje prvi put, "dok se u konkretnom slučaju radi o sasvim drugačijoj procesnoj situaciji", smatrajući da se opravdanost pritvaranja, u smislu odredbe člana 149. ZKP, ocjenjuje u okviru ukupne dužine trajanja pritvora propisane tom odredbom. Apelanti ističu da nije sporno da odredbe člana 149. ZKP uređuju pitanje trajanja pritvora u istrazi, ali apelanti smatraju da je pogrešno tumačenje da se i na osnovu stava 3. člana 149. može odrediti pritvor, jer to odredbe ZKP ne propisuju. Član 149. ZKP je jasan povodom tog pitanja i određivanje pritvora propisuje samo stavom 1, pri čemu svako drugo tumačenje predstavlja tumačenje odredaba na štetu apelanata, što nije dozvoljeno. Pošto se u konkretnom slučaju upravo to desilo, određivanje pritvora na dva mjeseca i 13 dana nije u skladu sa procedurom propisanom zakonom, a slijedeći to, došlo je do povrede člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelanti ukazuju na neosnovano određivanje pritvora po sadržajno identičnom prijedlogu (od 12. maja 2018. godine, kao prijedlogu od 19. aprila 2018. godine) o kojem je Vrhovni sud ranije pravosnažno odlučio (rješenjem od 8. maja 2018. godine). Apelanti ukazuju na to da Tužilaštvo nije istaklo nove činjenice koje bi opravdale ponovno određivanje pritvora, čime je došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost u vezi sa proizvoljnom primjenom odredaba člana 145. st. 4. i 5. ZKP. Apelanti navode da iz rješenja Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine proizlazi da produženje pritvora apelantima na tri mjeseca nije bilo zakonito zbog čega je Vrhovni sud naložio da se oni puste iz pritvora. Apelanti ukazuju da je pritvor mogao ponovno biti određen samo da je došlo do novih okolnosti i činjenica koje opravdavaju njegovo određivanje, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Zapravo, u situaciji kada po sadržajno identičnom prijedlogu o kojem je već odlučeno i utvrđeno da produženje pritvora nije bilo zakonito, sudovi ponovno određuju pritvor, jasno je da se narušavaju osnovni principi pravne sigurnosti, vladavine prava i prava pojedinca na slobodu i sigurnost i pravnu izvjesnost.

Dalje, apelanti ukazuju na povredu prava na slobodu i sigurnost (u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije i člana II/3.d) Ustava BiH) usljed proizvoljne primjene člana 145. st. 4. i 5. ZKP, ukazujući da su apelanti tri dana nakon što je Vrhovni sud donio rješenje od 8. maja 2018. godine pušteni na slobodu, odnosno da su tri dana nezakonito bili lišeni slobode.

Apelanti su osporili postojanje posebnih pritvorskih uvjeta usljed njihovog nepostojanja, kao i proizvoljne primjene odredaba člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP. Apelanti smatraju da pobijana rješenja ne daju posebne razloge koji se zahtijevaju ovim odredbama, nego se stječe dojam da se radi o gomilanju pritvorskih razloga u konkretnom predmetu. Apelanti ističu da je po rješenju od 26. januara 2018. godine pritvor određen za devet lica (po istim osnovama), dok su sva ostala lica, izuzev apelanata, puštena da se brane sa slobode, uz mjere zabrane, nakon što su dala iskaz Tužilaštvu. Ističu da se lica koja nisu dala iskaz (apelanti) i dalje nalaze u pritvoru i time se jasno krši njihovo pravo na slobodu i sigurnost, ali i pravo na odbranu šutnjom. Dalje se u apelaciji navodi da je, u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, rješenje zasnovano na činjenici da apelantica ima državljanstvo Crne Gore i prebivalište u toj državi, a što ona nikada nije ni sporila, te na nezavidnoj situaciji u kojoj se našla nakon izlaska iz pritvora 11. maja 2018. godine, kada se nije mogla vratiti u svoj stan, jer joj je otkazan ugovor o zakupu. Apelantica ističe da se uredno odazvala svakom pozivu suda i uredno na ročištu obavijestila sud o svom trenutnom boravištu, što su sudovi potpuno pogrešno i na apelanticinu štetu interpretirali. Apelantica smatra da svi navodi izneseni u rješenjima ne predstavljaju opasnost od bjekstva i, ukoliko bi se ocijenile prethodno navedene okolnosti, tada bi pritvor postao obligatoran za osumnjičena lica koja imaju državljanstvo druge države i koja se terete za ova krivična djela, što je suprotno odredbama člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, ali i člana 5. EKLJP. Apelantica je posebno naglasila da njen karakter i ponašanje jasno ukazuju na okolnosti da ona nikada nije planirala, ni pokušala da pobjegne, niti je ikada napustila Bosnu i Hercegovinu, od momenta kada je upoznata s tim da se vodi istraga (2016. godine) pa do momenta kada je puštena iz pritvora 11. maja 2018. godine, sa putnom ispravom i bez bilo kakvih mjera zabrane. Navodi koje su sudovi ocijenili, prema apelanticinom mišljenju, nemaju uporišta u činjenicama, ali ni u ponašanju koje je apelantica iskazala tokom proteklog perioda. Apelantica se, također, pozvala na praksu Ustavnog suda u kojoj je utvrđeno da dvojno državljanstvo ne može biti razlog za određivanje pritvora. Dalje, apelanti navode da im je pritvor određen i po osnovu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, ali da smatraju da sudovi nisu identificirali "naročite okolnosti" kakve se zahtijevaju ovom odredbom, a koje bi opravdale bojazan da će lice ponoviti djelo, ili da će dovršiti pokušano djelo. Suprotno tome, kako apelanti navode, u obrazloženjima rješenja se ponovno interpretira nalaz o postojanju osnovane sumnje, a sve na šta se sud poziva jesu "ukupne okolnosti konkretnog predmeta". Kada bi se prihvatilo opisano postupanje, jasno je da bi pritvor postao obligatoran kada se radi o krivičnim djelima koja se apelantima stavljaju na teret, što je suprotno osnovnim načelima Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. I u ovom dijelu apelanti ukazuju na praksu Ustavnog suda. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost i uslijed činjenice da sud nije adekvatno razmatrao primjenu blažih mjera koje je predložila odbrana, nego je dao uopćeno obrazloženje bez konkretizacije. Apelanti su predložili da se donese privremena mjera kojom bi se naložilo puštanje apelanata iz pritvora. Također, apelanti su tražili da se utvrdi povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost, kao i da im se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, kao i da im se isplate troškovi zbog utvrđivanja povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost.

b) Odgovor na apelaciju

31. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su prigovori izneseni u apelaciji isti kao prigovori iz žalbe apelanata o čemu je Vrhovni sud dao obrazloženje u rješenju pri kojem ostaje.

32. Kantonalni sud je naveo da nema povrede koju apelanti navode, te da je pobijano rješenje dalo određene i dovoljne razloge, pri čemu je odgovoreno na prigovore odbrane.

33. U veoma detaljnom odgovoru Tužilaštvo navodi da su sudovi postupili u skladu sa odredbom člana 149. ZKP, te da su apelanti ranije (po rješenju od 8. maja 2018. godine) pušteni na slobodu samo zbog procesnog nedostatka prethodnog rješenja, a ne usljed nepostojanja zakonskih pritvorskih razloga. U situaciji kada se radi o nepromijenjenim okolnostima, koje nesumnjivo ukazuju na postojanje pritvorskih razloga na strani apelanata koji se nalaze na slobodi, njima se može ponovo odrediti mjera pritvora, kako su to pravilno odlučili sudovi.

34. U odnosu na poseban upit Ustavnog suda poslan sudovima i Tužilaštvu o zadržavanju apelanata u pritvoru, nakon što je Vrhovni sud donio rješenje kojim je naloženo da se apelanti odmah puste na slobodu, Kantonalni sud se izjasnio da mu je 10. maja 2018. godine u 15.35 sati Vrhovni sud dostavio svoje rješenje, a Kantonalni sud u Sarajevu je rješenje dostavio strankama i Upravi KPZ 11. maja 2018. godine. Vrhovni sud se izjasnio da "ne raspolaže podacima kada su apelanti pušteni ".

V. Relevantni propisi

35. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

(2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima, samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.

Odjeljak 6. Pritvor

Član 145.
Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

[...],

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna,

[...],

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 148.
Nadležnost za određivanje pritvora

(1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.

(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.

(3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišavanja slobode i sat predaje rješenja.

(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti žalbu vijeću (član 25. stav 6.) u roku od 24 sata od prijema rješenja. Ako se pritvorena osoba prvi put ispituje, po isteku ovog roka može podnijeti žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba s prijepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvorena osoba ispitana "i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru kao" i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(5) U slučaju iz stava (4) ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.

Član 149.
Trajanje pritvora u istrazi

(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), po obrazloženom prijedlogu tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće "iz stava 2. ovog člana" može, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 240. "stav 2."). Žalba protiv rješenja vijeća "iz stava 2. ovog člana" o produženju pritvora ne zadržava izvršenje rješenja."

(5) Ako se do isteka rokova iz st. 1. do 4. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.

Član 150.
Ukidanje pritvora

(1) U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može rješenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužitelja. Protiv tog rješenja tužitelj može podnijeti žalbu vijeću iz člana 25. stav 6. ovog zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati.

VI. Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 6. juna 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 13. juna 2018. godine a apelacija je podnesena 5. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Također, u odnosu na period "nezakonitog pritvora apelanata", Ustavni sud primjećuje da je navedeni period, kako apelanti ističu, trajao od 8. do 11. maja 2018. godine, dakle, i u odnosu na ovaj dio apelacija je podnesena u propisanom roku. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti

VII. Meritum

40. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

1. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

42. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

43. Apelanti osporavaju rješenja kojima im je pritvor određen, i to sa aspekta zakonitosti ovih rješenja, u smislu poštivanja odredaba ZKP prilikom donošenja rješenja, kao i ispunjenosti posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP i tačka a) u odnosu na apelanticu. Također, apelanti ukazuju na period u kojem su, navodno, nazakonito pritvoreni, odnosno da su nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine ostali još tri dana pritvoreni.

2. Rješenja o određivanju pritvora (od 28. maja 2018. godine i 8. juna 2018. godine)

44. Ustavni sud će, najprije, ispitati zakonitost rješenja kojima je apelantima pritvor određen i prema kojima su se u momentu podnošenja apelacije nalazili u pritvoru. Dakle, apelanti ukazuju na proizvoljno i na štetu apelanata tumačenje odredaba ZKP. Apelanti ukazuju da odredba člana 149. stav 3. ZKP, prema kojoj im je određen pritvor, propisuje samo produženje pritvora, pa se prema navedenoj odredbi pritvor nije mogao odrediti. Također, apelanti navode da se nezakonitost pritvora ogleda u činjenici da se on nije mogao odrediti u trajanju od dva mjeseca i 13 dana. Također, apelanti ukazuju da je pritvor po prijedlogu Tužilaštva od 12. maja 2018. godine određen na osnovu identičnih okolnosti na kojima je bio zasnovan prijedlog od 19. aprila 2018. godine, a po kojem je odlučio Vrhovni sud rješenjem od 8. maja 2018. godine. Konačno, u odnosu na ova rješenja, apelanti ukazuju i na nepostojanje posebnih pritvorskih razloga.

45. S obzirom na pitanja koja se pokreću ovim dijelom apelacije, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Oravec protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, aplikacija 51249/17 od 11. jula 2017. godine) u kojem je aplikant pred Evropskim sudom ukazivao na nezakonitost rješenja o produženju pritvora zbog toga što u njima nije navedeno vrijeme trajanja pritvora. Evropski sud je naveo (za potrebe ove odluke tekst u potpunosti preuzet, u relevantnom dijelu, sa službene stranice uredzastupnika.gov.hr):

43. Sud primjećuje da se ovaj predmet mora ispitati na osnovu tačke c. člana 5. stava 1, budući da je svrha pritvora podnosioca zahtjeva bila da se izvede pred nadležnu sudsku vlast na temelju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo.

44. Sud ponavlja da član 5. Konvencije jamči osnovno pravo na slobodu i sigurnost. To je pravo od primarne važnosti u "demokratskom društvu", u smislu Konvencije (vidjeti predmete De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, 18. juna 1971, odlomak 65, Serija A br. 12, i Winterwerp protiv Holandije, 24. oktobra 1979., odlomak 37, Serija A br. 33). Njegova ključna svrha je spriječiti proizvoljna ili neopravdana lišavanja slobode (vidjeti predmete McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 543/03, odlomak 30, ESLJP 2006-X, i Ladent protiv Poljske, br. 11036/03, odlomak 45, 18. marta 2008. godine).

45. Sud ponavlja da izrazi "zakonito" i "u skladu sa zakonom propisanim postupkom" upotrijebljeni u članu 5. stav 1. Konvencije, u biti, upućuju natrag na domaće pravo, te navode na obavezu postupanja u skladu s njegovim materijalnim i procesnim pravilima (vidjeti predmet Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, odlomak 72, 9. jula 2009. godine).

46. Prvenstveno je na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, budući da na osnovu člana 5. stav 1. nepoštivanje domaćeg prava povlači za sobom povredu Konvencije, slijedi da Sud može i treba da koristi određeno ovlaštenje da pregleda da li je bilo poštovano to pravo. Period pritvora će u načelu biti zakonit ako je pritvor bio određen sudskim nalogom (vidjeti predmet Douiyeb protiv Holandije[VV], br. 31464, odlomci 44-45, 4. augusta 1999. godine, i gore citirani predmet Mooren, odlomak 74).

47. Sud, stoga, mora utvrditi da li je samo domaće pravo u skladu s Konvencijom, uključujući opća načela koja su izražena ili koja se podrazumijevaju u njoj. Što se tiče ove posljednje tačke, Sud naglašava da je u slučaju lišavanja slobode naročito važno poštivanje općeg načela pravne sigurnosti. Navodeći da svako lišavanje slobode mora biti određeno "u skladu s postupkom propisanim zakonom", član 5. stav 1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi "u skladu sa zakonom" i "propisano zakonom", u stavu drugom čl. od 8. do 11, on se, također, odnosi na "kvalitet prava", zahtijevajući da bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadržanim u svim članovima Konvencije. "Kvalitet prava" u tom smislu podrazumijeva da, kad domaće pravo dozvoljava lišavanje slobode, ono mora biti dovoljno pristupačno, precizno i predvidljivo u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidjeti već citirani predmet Amuur, odlomak 50, predmete Baranowski protiv Poljske, br. 28358/95, odlomci 50-52, ESLJP 2000-III, Ječius protiv Litve, br. 34578, odlomak 56, ESLJP 2000-IX, Khudoyorov protiv Rusije, br. 6847/02, odlomak 125, ESLJP 2005-X (izvaci), i Ismoilov i drugi protiv Rusije, br. 2947/06, odlomak 137, 24. aprila 2008. godine).

48. Poštivanje domaćeg prava, međutim, nije dovoljno: članom 5. stav 1. dodatno se traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnosti (vidjeti, među brojnim drugim izvorima prava, već citirane predmete Mooren, odlomak 72, i Amuur, odlomak 50, te predmet Witold Litwa protiv Poljske, br. 26629/95, odlomak 78, ESLJP 2000-III). Osnovno načelo jeste da niti jedan pritvor koji je proizvoljan ne može biti spojiv sa članom 5. stav 1, te da se pojam "proizvoljnosti" iz člana 5. stav 1. proteže dalje od samog nepoštivanja domaćeg prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali i dalje proizvoljno, te tako suprotno Konvenciji (vidjeti predmet Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13229/03, odlomak 67, ESLJP 2008).

46. Primjenom navedenih načela na konkretan predmet Ustavni sud će ispitati da li su osporena rješenja zakonita, odnosno da li su poštivane odredbe ZKP, kao i opće garancije koje propisuje član 5. Evropske konvencije. Dakle, ono što je važno za konkretni slučaj jeste da je predmet u fazi istrage, te da je apelantima određen pritvor koji je produžen za dva mjeseca, kao i da je nakon toga Tužilaštvo tražilo da se produži pritvor za naredna tri mjeseca. Vrhovni sud je donio rješenje (po prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora od 19. aprila 2018. godine) kojim je utvrdio da još nije doneseno ni konačno rješenje za prethodni period (koji je istekao 24. aprila 2018. godine), te da nema zakonskog osnova za donošenje novog rješenja o produženju pritvora. Apelanti su po rješenju od 8. maja 2018. godine pušteni na slobodu. Dakle, prijedlog Tužilaštva od 12. maja 2018. godine, da se apelantima odredi pritvor (na osnovu člana 149. stav 3. ZKP), Kantonalni sud je odbio (rješenje od 15. maja 2018. godine), ali je nakon odluke Vrhovnog suda (od 23. maja 2018. godine i datih uputa) Kantonalni sud donio osporeno rješenje od 28. maja 2018. godine kojim je apelantima određen pritvor a koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda. Navedenim rješenjima, u skladu sa odredbom člana 149. stav 3. ZKP, određen je pritvor apelantima u trajanju od dva mjeseca i 13 dana.

47. Ustavni sud, najprije, primjećuje da je zakonom jasno propisano ukupno trajanje pritvora u istrazi, što je regulirano članom 149. ZKP. Također, istim članom je regulirano i kako se pritvor određuje i produžava i vrijeme trajanja određenog i produženog pritvora. Zakon nigdje eksplicitno ne regulira kako se postupa nakon ukidanja pritvora i ponovnog pritvaranja u smislu da jasno navodi da li se tada donosi odluka o određivanju ili produženju. Iako se ova situacija nerijetko dešava (da se nakon puštanja na slobodu opet odredi pritvor istim licima za isto krivično djelo i po istom osnovu), ipak, zakon nije sasvim jasno definirao postupanje u tom pravcu. Sudovi, kao neposredni tumači zakona i zavisno od faze u kojoj se predmet nalazi (jer se može u međuvremenu promijeniti i faza u kojoj je predmet), sami nalaze rješenja za ovakve slučajeve.

48. U konkretnom predmetu pritvor je određen, ali uz pozivanje na odredbu (stav) prema kojoj se pritvor produžuje (stav 3. člana 149. ZKP) i trajanje pritvora je određeno, također, prema stavu 3. člana 149. ZKP. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu Vrhovni sud dao obrazloženje za ovakvo postupanje, navodeći da je pritvor trebalo opet odrediti, jer se radi o novom rješenju koje nije u vezi sa ranije donesenim rješenjima. Također, Vrhovni sud je ukazao da se stav 1. primjenjuje samo kada se pritvor određuje prvi put, a u konkretnom predmetu se radi o sasvim drugačijoj situaciji (ponovno određivanje pritvora nakon što su apelanti pušteni na slobodu). Također, Vrhovni sud je naveo da odredba člana 149. ZKP ne isključuje mogućnost određivanja pritvora po tom osnovu ukoliko je u međuvremenu (nakon prvog određivanja pritvora i produženja od dva mjeseca) lice pušteno na slobodu.

49. Ovakav stav redovnog suda se ne doima proizvoljnim a on ima uporište u odredbi člana 149. ZKP. Ustavni sud, dakle, primjećuje da su sudovi zaključili da se u konkretnoj situaciji radi o novom "određivanju" pritvora zbog činjenice da su apelanti pušteni na slobodu, ali da se, također, radi o produženju ili nastavku pritvora koji je ranije bio određen/produžen a koji se samo treba opet odrediti. Stoga, novi "određeni" pritvor treba smatrati nastavkom ranijeg pritvora a kako pritvor u istrazi ne bi prekoračio vrijeme propisano zakonom. Bilo kakvo striktno jezičko tumačenje termina "odrediti" i "produžiti", na način kako to rade apelanti, bilo bi previše formalističko a, osim toga, moglo bi stvoriti još veću pravnu neizvjesnost u pogledu trajanja dužine pritvora, načina određivanja, kao i nadležnosti za odlučivanje o pritvoru. To bi naprimjer značilo da pritvor koji je odredio sudija za prethodni postupak (u skladu sa članom 149. stav 1. ZKP), pa zatim ukinut (u roku kraćem od mjesec dana, jer je sudija smatrao da je ostvarena svrha pritvora) nakon što se pojave nove okolnosti za pritvor, ne bi mogao biti ponovo određen, prema strogo formalnom jezičkom sadržaju člana 149. stav 1, ali ni produžen u skladu sa članom 149. st. 3. i 4. ZKP. Ovo, svakako, nije intencija niti zakona, niti termine "odrediti" i "produžiti" treba strogo jezički tumačiti, i to vezujući ih striktno za stavove člana 149. ZKP u kojima se oni koriste.

50. Stoga, Ustavni sud smatra da je pritvor koji je određen apelantima, a u skladu sa odredbom člana 149. stav 3. ZKP, "zakonit", odnosno da navedena odredba (posmatrana cjelovito) dovoljno odredivo predviđa i mogućnost ponovnog određivanja pritvora u istrazi nakon što su apelanti pušteni na slobodu, a to novo određivanje ne mora biti u skladu sa stavom 1, već i sa ostalim stavovima. Osim toga, ono što je bitno napomenuti jeste činjenica da apelanti ne osporavaju (generalno) mogućnost ponovnog određivanja pritvora, ali je, prema njihovom mišljenju, pritvor trebalo da bude određen u skladu sa članom 149. stav 1. ZKP.

51. Ustavni sud primjećuje da iz ovoga zaključka proizlazi i zaključak da pritvor koji je određen u trajanju od dva mjeseca i trinaest dana nije, također, nezakonit. Ovo zbog toga što ne prelazi ukupnu dužinu trajanja pritvora u istrazi, kako je utvrđeno članom 149. ZKP, kao i zbog navedene činjenice – da je pritvor određen ali se ne radi o inicijalnom određivanju pritvora, već je određen zbog toga što je sud smatrao da uvjeti za pritvor i dalje postoje, a apelanti su pušteni na slobodu, pa je kompletan period trajanja pritvora trebalo da se uzme u obzir, kao i okolnosti pod kojima je pritvor ranije određen/produžen. Također, argumentacija koju navode apelanti – da je konačnom odlukom Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine odlučeno o prijedlogu od 19. aprila 2018. godine (za produženje pritvora u trajanju od tri mjeseca), kao i da je sada sud postupao po identičnom prijedlogu Tužilaštva od 12. maja 2018. godine – ne može utjecati na zakonitost osporenih rješenja. Naime, Vrhovni sud je rješenjem od 8. maja 2018. godine odlučivao o zahtjevu za produženje pritvora, pa kada je utvrdio proceduralne probleme (da ni o prethodnom periodu za koji je pritvor bio produžen, koji je istekao 24. aprila 2018. godine, nije donesena konačna odluka), ustanovio je da nema osnova za produženje pritvora. Ustavni sud, stoga, smatra da je apsolutno prihvatljiv i opravdan stav Vrhovnog suda (iz rješenja od 23. maja 2018. godine i kasnije) da novonastala situacija – puštanje apelanta na slobodu (zbog utvrđenih proceduralnih garancija) sada stvara i novu okolnost - prijedlog da se pritvor opet odredi, jer i dalje postoje razlozi za pritvor, a što je bitno različito od situacije u kojoj je traženo produženje pritvora (o čemu je odlučio Vrhovni sud rješenjem od 8. maja 2018. godine). Stoga su i navodi Vrhovnog suda prihvatljivi, odnosno oni se ni u čemu, prema mišljenju Ustavnog suda, ne doimaju proizvoljnim - kada Vrhovni sud konstatira da su irelevantni žalbeni navodi o ranijim procesnim situacijama, odnosno da prijedlog za određivanje pritvora od 12. maja 2018. godine nije mogao biti zasnovan, odnosno određen na osnovu istih okolnosti na kojima je zasnovan prijedlog za produženje pritvora od 19. aprila 2018. godine, jer određeni pritvor "nije u vezi" sa ranijim rješenjima, odnosno radi se o novoj procesnoj situaciji. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi upućivalo na proizvoljnu primjenu odredaba člana 149. ZKP, odnosno ne nalazi ništa što bi ukazivalo na nezakonitost pritvora uslijed načina na koji je određen i dužine trajanja.

Posebni pritvorski razlozi

52. Apelanti osporavaju rješenja redovnih sudova kojim je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju trajanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP (u odnosu na apelante), kao i članom 146. stav 1. tačka a) ZKP u odnosu na apelanticu. S obzirom na to da apelanti ne osporavaju postojanje osnovane sumnje, Ustavni sud će ispitati samo postojanje posebnih pritvorskih razloga, odnosno obrazloženja koja su dali redovni sudovi.

53. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju da opravdavaju lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi "relevantni" i "dovoljni", da li su javne vlasti ispoljile "posebnu marljivost" u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

54. Dalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge "za" i "protiv" i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jula 2001. godine).

55. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku, ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008. s dodatnim referencijama).

56. U vezi sa posebnim pritvorskim razlogom iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, koji se odnosi na apelanticu, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da nisu dati obrazloženi i konkretni razlozi za posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, odnosno da je sud pogrešno ocijenio opasnost od bjekstva, odnosno sve konkretne okolnosti na strani apelantice, te da je ključni razlog za određivanje pritvora apelantici njeno crnogorsko državljanstvo, kao i nezavidna situacija u kojoj se našla zbog otkaza ugovora o zakupu stana.

57. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant "sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja" ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u državi u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).

58. Ustavni sud zapaža da je, u vezi sa određivanjem pritvora apelantici prema članu 146. stav 1. tačka a) ZKP, u osporenim rješenjima navedeno da je sud prihvatio argumentaciju za produženje pritvora po ovom osnovu, te da su sudovi ocijenili činjenicu da apelantica ima državljanstvo Republike Crne Gore, ali i druge jake veze sa Crnom Gorom, da nema državljanstvo BiH, da joj je ugovor o zakupu stana istekao, da nema porodicu u BiH, niti bilo kakvih čvrstih veza sa državom Bosnom i Hercegovinom. Također, sudovi su ocijenili činjenicu da postoji osnovana sumnja da je veliki iznos novca pribavljen izvršenjem krivičnog djela, da novac nije pronađen, kao i da je apelantica svjesna težine krivičnih djela i visine zaprijećene kazne, što su sve okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Ustavni sud, također, primjećuje da sudovi jesu ocijenili činjenicu da se apelantica uredno odazivala na pozive, ali ta okolnost nije mogla eliminirati ostale razloge koje je sud dao u odnosu na postojanje razloga koji ukazuju na opasnost od bjekstva. Također, apelantica daje svoje viđenje kako je sud ocijenio okolnost da je apelantica promijenila adresu stanovanja u Sarajevu, a iz osporenih rješenja proizlazi da je redovni sud posvetio detaljnu pažnju ovom dijelu (između ostalog) dovodeći ovo u vezu sa činjenicom da je apelantica bila podstanar, a da sada stanuje kod komšinice, što je još jedan zaključak o nepostojanju jakih veza sa državom Bosnom i Hercegovinom.

59. Stoga, Ustavni sud smatra da su navedene konkretne okolnosti uzete u cjelini, u trenutku odlučivanja o određivanju mjere pritvora u fazi istrage (koja se treba okončati, u složenom predmetu, kako je sud naveo), bile dovoljne za zaključak o postojanju osnovane bojazni da bi apelantica, u slučaju da bude puštena na slobodu, mogla pobjeći. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, u odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, osporena rješenja redovnih sudova jasno navode i konkretiziraju razloge koji ukazuju na opasnost od bjekstva i da je pritvor neophodno odrediti prema tom zakonskom osnovu. Ustavni sud je, također, imao u vidu praksu na koju su se apelanti pozvali u apelaciji koja u konkretnom slučaju nikako ne može utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

60. Dalje, apelanti tvrde da osporena rješenja o određivanju pritvora nisu zakonita, jer nije ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, te jer nisu identificirane posebne okolnosti a ovakvim pristupom pritvor postaje obligatoran za krivična djela koja se apelantima stavljaju na teret. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

61. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uvjet. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili brojnost krivičnopravnih radnji preduzetih u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, da su inkriminirane radnje preduzimane u okviru organizirane grupe, visok stepen iskazane upornosti koji se ogleda u činjenici da je, i nakon inspekcijskog nadzora i utvrđenih nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju "Leadinga" d.o.o., apelantica u kratkom vremenu osnovala novo društvo, koje je radilo na identičan način (nezakonito poslovalo, kako se osnovano sumnja). Također, sudovi su ukazali na činjenicu da je korišten pečat u pravnom prometu i nakon zatvaranja društva, što je sve, prema mišljenju redovnog suda, pokazatelj spremnosti apelanata da ponove krivično djelo. Imajući u vidu sve navedeno, ovakav stav redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanata o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno datog obrazloženja.

62. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud dao obrazloženje o posebnim pritvorskim osnovima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP i člana 146. stav 1. tačka a) ZKP u odnosu na apelanticu, koji su relevantni i dovoljni da opravdaju (ponovno) određivanje pritvora apelantima, pogotovo u ovoj fazi postupka kada je istraga u složenom predmetu u toku, što je, također, sud jasno naveo, a apelanti to nisu doveli u pitanje ni predmetnom apelacijom.

63. Dalje, u kontekstu pozivanja apelanata na stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2210/17 (vidi AP 2210/17, Odluka o dopustivosti i meritumu od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud konstatira da je u tom predmetu, za razliku od konkretnog slučaja, istraga bila okončana i optužnica protiv apelanta potvrđena, te da je taj krivični postupak bio u fazi održavanja glavnog pretresa. Budući da je u konkretnom slučaju istraga protiv apelanata u toku (bila je u toku u momentu donošenja osporenih rješenja), Ustavni sud, bez daljnje komparacije predmeta, smatra da su apelantovi navodi o primjenjivosti prakse Ustavnog suda (u predmetu broj AP 2210/17, kao i u svim drugim navedenim predmetima) neosnovani.

64. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije.

65. U odnosu na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije na koju ukazuju apelanti, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje"od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, a bez daljnje konkretizacije povrede ovog člana od apelanata, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantima povrijeđeno navedeno pravo. Činjenica da su apelanti nezadovoljni navedenim rješenjima i da daju vlastito viđenje konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje poštivanje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

66. Imajući u vidu da su apelanti, također, naveli da sudovi nisu adekvatno razmotrili mogućnost primjene blažih mjera, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dao jasne i dovoljne razloge za određivanje mjere pritvora, zbog čega je zaključio da primjena blažih mjera ne bi bila adekvatna o čemu je, također, dato obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, a što je preispitao i Vrhovni sud, iz čega jasno proizlazi da je ova mogućnost razmotrena, ali da, prema ocjeni redovnih sudova, nije bilo mjesta za izricanje blažih mjera. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može da prihvati razloge navedene u apelaciji - da su apelanti u pritvoru, jer nisu dali iskaz Tužilaštvu, dok su ostala lica (kojima je, također, pritvor bio određen rješenjem od 26. januara 2018. godine) puštena da se brane sa slobode.

67. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim im je pritvor određen u skladu sa članom 149. stav 3. ZKP, a iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, kao i člana 146. stav 1. tačka a) ZKP u odnosu na apelanticu.

3. Zakonitost pritvora apelanata nakon rješenja Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine

68. Apelanti su istakli da su, nakon što je Vrhovni sud donio rješenje od 8. maja 2018. godine kojim je naloženo puštanje apelanata iz pritvora "odmah", pušteni na slobodu tek 11. maja 2018. godine, čime im je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Navedeno nije sporno, jer je to potvrđeno i iz navoda koje je u odgovoru na apelaciju dostavio Kantonalni sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da mu je rješenje Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine dostavljeno 10. maja 2018. godine, a Kantonalni sud je dostavio rješenje advokatima apelanata i Upravi KPZ 11. maja 2018. godine.

69. Ustavni sud u vezi sa navedenim opet ponavlja da je pravo na ličnu slobodu i sigurnost jedno od najvažnijih prava. Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi odgađanje izvršenja rješenja kojim su aplikanti zadržani u pritvoru iako su pušteni na slobodu "odmah" nerijetko mjerio u satima provedenim u pritvoru (nakon oslobađajućih presuda ili rješenja). Tako je u predmetu Labita protiv Italije (aplikacija broj 26772/95, presuda od 6. aprila 2000. godine) utvrđena povreda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U navedenom predmetu Evropski sud je istakao sljedeće:

170. Sud ponavlja da je spisak izuzetaka od prava na slobodu koje je zajamčeno članom 5. stav 1. iscrpan i samo usko tumačenje tih izuzetaka jeste dosljedno svrsi te odredbe, naime, da osigura da niko ne bude proizvoljno lišen slobode (vidi, između ostalih izvora, presudu od 1. jula 1997. godine u predmetu Giulia Manzoni v. Italija, Reports 1997–IV, str. 1191, stav 25, i presudu od 22. marta 1995. godine u predmetu Quinn v. Francuska, Serija A broj 311, str. 17-18, stav 42).

171. Iako jeste tačno da, u smislu člana 5. stav 1. (c), pritvor prestaje da biva opravdan "onoga dana kada se utvrde optužbe" (vidi gore stav 147) i da, shodno tome, pritvor poslije toga ne potpada pod tu odredbu, "djelimično odgađanje u provođenju odluke o puštanju pritvorenog na slobodu je često neizbježno iako bi trebalo da bude svedeno na najmanju moguću mjeru" (vidi navedenu presudu Giulia Manzoni v. Italija, str. 1191, stav 25, in fine).

172. Međutim, sud primjećuje da se u ovom slučaju odgađanje puštanja na slobodu podnosioca predstavke može samo djelimično pripisati potrebi da se obave relevantne administrativne formalnosti. Dodatno odgađanje puštanja na slobodu podnosioca predstavke između 00.25 sati i jutra 13. novembra 1993. godine dogodilo se usljed odsustva službenika u prijavnom odjeljenju. Tek pošto se službenik vratio bilo je moguće provjeriti da li postoje neki drugi razlozi da se podnosilac predstavke i dalje zadrži u pritvoru i da se provedu ostale administrativne formalnosti koje su neophodne za puštanje na slobodu (vidi gore stav 24).

173. U ovim okolnostima produženje pritvora podnosiocu predstavke po povratku u zatvor u Termini Imerese ne predstavlja prvi korak u izvršenju naloga za njegovo puštanje na slobodu, pa, stoga, ne potpada pod tačku 1 (c), niti pod bilo koju drugu tačku člana 5.

174. Shodno tome, došlo je do povrede člana 5. stav 1. u tom pogledu.

70. Primjenjujući navedene principe na konkretni predmet, Ustavni sud, dakle, može samo da pretpostavi da je razlog što su apelanti proveli još tri dana u pritvoru nakon odluke Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine "proceduralni" ili "administrativni". Naime, niko od pozvanih strana nije ukazao da je postojao bilo kakav problem u vezi sa puštanjem apelanata na slobodu "odmah" nakon rješenja od 8. maja 2018. godine, ali je, ipak, rješenje kojim se apelanti imaju pustiti na slobodu dostavljeno Upravi KPZ tek 11. maja 2018. godine (kada su očigledno apelanti i pušteni). Iako termin "odmah" može biti relativan u značenju i trajanju, u smislu garancija člana 5. Evropske konvencije, administrativna procedura (eventualno izrada i otprema rješenja od Vrhovnog suda do dostavljanja Upravi KPZ) ne može nikako da opravda činjenicu da su apelanti zadržani još tri dana nakon što je Vrhovni sud donio rješenje (8. maja 2018. godine). Ovo pogotovo kada se uzme u obzir stepen razvijenosti tehnologije, postojeći načini komunikacije i prenosa informacija kako između sudova, tako i od suda do Uprave KPZ. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sud nije dao razloge koji bi mogli opravdati zadržavanje apelanata u pritvoru i nakon što je naloženo da se puste na slobodu "odmah" (rješenje je doneseno 8. maja 2018. godine), a na slobodu su pušteni tek 11. maja 2018. godine, nakon što je Kantonalni sud dostavio rješenje Upravi KPZ.

71. Stoga, Ustavni sud smatra da vrijeme koje su apelanti proveli u pritvoru nakon rješenja Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine do puštanja na slobodu 11. maja 2018. godine nije u skladu sa garancijama iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Naknada

72. U vezi sa traženjem apelanata da im se dosudi odšteta u pravičnom iznosu, te da im se isplate troškovi nastali zbog utvrđivanja povrede, iz čega proizlazi da traže naknadu za utvrđenu povredu, kao i troškove za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, u situaciji kada aplikant lišen slobode protivno odredbama domaćeg prava koje je okončano ima na raspolaganju tužbu za naknadu štete koja je zbog toga pretrpljena, a ne postoji sumnja u njenu djelotvornost, od njega se očekuje da tu mogućnost iskoristi prije obraćanja Evropskom sudu. Evropski sud smatra da je građanska tužba protiv države predviđena domaćim pravom pravno sredstvo koje je potrebno iscrpiti, jer je posebno osmišljeno kako bi se licima koja su bila nezakonito lišena slobode omogućilo da zatraže od države zadovoljštinu (vidi, Evropski sud, Dolenec protiv Hrvatske, presuda od 26. decembra 2009. godine, st. 184. i 185).

73. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu ukoliko je apelacija usvojena, te da u tom slučaju novčanu naknadu određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Ustavni sud primjećuje da ZKP, u Poglavlju XXXII (čl. od 435. do 444), pored ostalog, regulira postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava lica koja su neosnovano lišena slobode. Sâm pojam naknade štete, prema ovom poglavlju, obuhvata sve vidove štete (materijalnu i nematerijalnu) i ona se ostvaruje podnošenjem zahtjeva Federalnom ministarstvu pravde, odnosno podnošenjem tužbe sudu. Stoga, rukovodeći se citiranim stavom Evropskog suda, a u nedostatku dokaza da postojeći mehanizam za ostvarivanje naknade štete zbog neosnovanog lišavanja slobode nije efikasan, te da su apelanti bezuspješno pokušali da ga iskoriste, iako je apelacija djelimično usvojena, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema potrebe da koristi mogućnost iz člana 74. Pravila Ustavnog suda, tj. da odredi naknadu za nematerijalnu štetu.

74. Najzad, u vezi sa zahtjevom apelanata da im se isplate troškovi za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova postupka, a što uključuje i troškove za sastavljanje apelacije, te, stoga, ovi troškovi padaju isključivo na teret apelanata.

VIII. Zaključak

75. Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zbog vremena koje je proteklo od dana donošenja rješenja Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine u kojem je navedeno da "Enisa Đalić i Sanel Đalić se imaju pustiti na slobodu odmah" do puštanja apelanata na slobodu 11. maja 2018. godine.

76. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je redovni sud ponovo odredio apelantima pritvor u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, te kada je dao valjane razloge za svoje odlučenje koji se ne doimaju proizvoljnim.

77. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.