Službeni glasnik BiH, broj 33/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3188/21, rješavajući apelaciju Predraga Mihailovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Predraga Mihailovića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 035676 21 Gž 2 od 15. juna 2021. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan po hitnom postupku donijeti odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Predrag Mihailović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 035676 21 Gž2 od 15. juna 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 035676 20 P2 od 15. decembra 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, S. R. i N. R. (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tužilac ili tužioci) zatraženo je 3. i 6. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužioci su u periodu od 14. do 22. marta 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju. Zaprimljeni odgovori su 27. marta 2023. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio traženo izjašnjenje.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Tok postupka

5. Tužioci su podnijeli tužbu protiv "Euro Blic Press" d.o.o. Banja Luka, D. D. i apelanta radi naknade štete zbog klevete. Predmet tužbenog zahtjeva je bio sadržaj članaka koji su objavljeni u dnevnom listu "Euro Blic" Republika Srpska (u daljnjem tekstu: dnevni list) od 4, 5. i 27. oktobra 2017. godine.

6. Iz stanja u spisu proizlazi da je u dnevnom listu od 4. oktobra 2017. godine objavljen tekst pod naslovom "Pravnica iz 'Alumine' pomaže Litvancima u pljački fabrike". Relevantni dio teksta glasi: "Klupko oko zvorničke 'Alumine' sve je zamršenije, a kako vrijeme odmiče, otkrivaju se novi vinovnici bespoštedne pljačke te fabrike […]. Prema saznanjima 'Blica' Litvance i fočansku firmu 'Pavgord' koja u njihovu korist pokušava da otme 'Aluminu', povezuje nekadašnja pravnica u zvorničkoj fabrici [tužiteljica] […]. Pranje novca već je odrađeno preko firme sa Devičanskih Ostrva, 'Viewside Markets Inc', koja je oštetila 'Aluminu' nepoštivanjem ugovora o isporuci boksita. Avans je toj firmi isplaćen, a boksit nije isporučen. Ovaj ugovor iz 2010. je raskinut, iako višemilionski avans nije vraćen […] navodi izvor 'Blica' upoznat sa dešavanjima oko 'Alumine'. Prema njegovim rečima, to nije moglo da prođe bez odobravanja šefice pravne službe 'Birača' i 'Alumine' [tužiteljice]. - Ona [tužiteljica] je stavila svoj paraf na raskid ugovora, a nije preduzela bilo koju radnju da bi se avans naplatio ili obezbedio […] kaže naš sagovornik. Još jedna od ključnih litvanskih firmi, KTF, u svom poslovanju nanela je ogromnu materijalnu štetu 'Alumini' i ostala joj dužna oko četiri miliona evra. [Tužiteljica] je kao šefica pravne službe propustila da reaguje protiv te firme […]. Da li se razlog za to krije u činjenici da je njen suprug [tužilac] bio pravni zastupnik KTF-a? […] Ni tu nije kraj! Sada familija [tužioci] zastupa firmu 'Pavgord' koja je u aprilu ove godine na kratko uspjela da na kriminalan i do sada nekažnjen način blokira 'Aluminu' za 155 miliona KM – otkriva izvor 'Blica' […]. Oni igraju na svim stranama i uzimaju milione potpuno nezakonito i nekažnjeno […] – zaključuje sagovornik našeg lista […]."

7. U dnevnom listu od 5. oktobra 2017. godine objavljen je tekst pod naslovom "Bračni par advokata podmetao ugovore i čerupao Aluminu". U tekstu je, između ostalog, navedeno: "[…] MUP RS je Posebnom odjeljenju za suzbijanje korupcije organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminaliteta Republičkog tužilaštva podnio krivične prijave protiv [Litvanaca] koji su 'upravljali ovim fabrikama'. […]. Iako su prošle četiri godine optužnica protiv njih još nema. Nema ni optužnica kojom su obuhvaćene osobe i radnje kriminalnih upisa zaloga i hipoteka na imovini 'Birača' i 'Alumine' ističe sagovornik 'Blica' dobro upućen u dešavanja oko zvorničke fabrike […] ne verujem da su Litvanci mogli da počine kriminal težak preko milijardu maraka bez pomoći lokalnih funkcionera i saučesnika iz same 'Alumine' – kaže naš izvor. Prema njegovim rečima, upravo je u svim spornim dešavanjima značajno učešće supružnika i advokata [tužitelja] koji su ranije radili za 'Birač' i 'Aluminu' a sada rade za 'Pavgord'. I ne samo to, već su u jednom trenutku čak i finansirali 'Aluminu'. Tako je [tužilac] 2011. pozajmio 'Alumini' 141.000 KM. Pored njegovog potpisa je i jedan od Litvanaca kojeg je MUP samo par dana ranije optužio za teške prevare. Da sve bude apsurdnije [tužilac] je učestovao u kreiranju hipoteka na imovini zvorničkih firmi i to kao punomoćnik Ukio banke – objašnjava sagovornik Blica. Također, prema navodima našeg izvora, [tužilac] je kao advokat zaključio i aneks ugovora o pružanju pravne pomoći sa FG 'Birač' sa ciljem pružanja 'vanrednih' advokatskih usluga. Te usluge se odnose na prenos prava svojine na nekretninama i zemljištu na 'Birač' i zavisna pravna lica […]. Također, prema navodima našeg izvora, [tužilac] je kao advokat zaključio i aneks ugovora o pružanju pravne pomoći sa FG 'Birač' […]. Ni ovaj ugovor nije mogao da prođe bez [tužiteljice], šefice pravne službe 'Alumine'. I na ovaj ugovor […] je stavila svoj paraf, čime se saglasila sa mahinacijama svog supruga. […]."

8. U dnevnom listu od 27. oktobra 2017. godine objavljen je tekst pod naslovom "[Tužilac] nezakonito upisivao hipoteke na teret Alumine". U relevantnom dijelu je navedeno: "[Tužilac] je pre stečaja 'Birača', čija je kćerka firma 'Alumina', upisao ogroman broj hipoteka sa iznosom potraživanja od više desetina miliona KM […] u ime firmi […] iz Litvanije […] i Litvanske Ukio banke […]. Sve na imovinu i na štetu zvorničkih firmi 'Alumina', 'Alusil' i 'Mehanika', a pre otvaranja stečaja nad 'Biračom', odnosno do 2009. godine. Na osnovu ovih ugovora Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove upisala je [tužiočeve] hipoteke, overene bez adekvatnih ovlašćenja i dokumentacije koje je [tužilac] kao punomoćnik trebao da poseduje […] navodi izvor 'Blica' upoznat sa dešavanjima u 'Alumini'. Prema njegovim rečima, iste te hipoteke su kasnije obrisane. […] On [sagovornik] objašnjava na koji način je [tužilac] brisao hipoteke koje je sam upisao. To je učinio pod plaštom navodne zaštite imovine 'Alumine', 'Alusila' i 'Mehanike' iako je riječ o pokušaju brisanja kriminalnih tragova. Apsurdno je da se [tužilac], koji je nezakonito ugovorio kriminalne višemilionske hipoteke, nakon nekoliko godina našao da 'štiti' imovinu istih tih firmi koje je sam nezakonito opteretio, a pri tom tražeći od 'Alumine' naknadu za ovo od oko 35.000 KM – ističe naš izvor. […]."

9. Tokom postupka tužioci su povukli tužbu u odnosu na "Euro Blic Press" d.o.o. Banja Luka i D. D.

Osporene odluke

10. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 035676 20 P2 od 15. decembra 2020. godine apelant je obavezan da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete učinjene objavama u spornim člancima isplati novčane iznose kao u izreci presude, te da presudu objavi u medijima u kojima su objavljeni sporni tekstovi i da opozove sporno izražavanje.

11. Osnovni sud je naveo da je između parničnih stranaka sporno da li objavljeni tekstovi predstavljaju klevetu i da li tužioci imaju pravo na naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je predmet analizirao na osnovu kriterija koji proizlaze iz prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda. U tom pogledu, prvenstveno je ukazao da je apelant u vrijeme objavljivanja spornih tekstova bio glavni urednik dnevnog lista. Zatim je ukazao da je općepoznata činjenica da je preduzeće "Birač" u stečaju, a da je kasnije osnovana "Alumina" i da se radi o preduzećima od većeg ekonomskog značaja za entitet Republika Srpska i Bosnu i Hercegovinu. Dalje je naveo da se objavljeni tekstovi odnose na milionski kriminal i rasprava o takvim pitanjima predstavlja raspravu pitanja od općeg interesa. Zbog toga je, kako je navedeno, izvještavanje o poslovanju tih preduzeća bilo od javnog interesa, kako političkog tako i u pogledu utvrđivanja odgovornosti za eventualne nezakonite radnje zbog kojih je u odnosu na preduzeće "Birač" pokrenut stečaj. Zatim, Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljica bila zaposlena kao šefica Pravne službe u tim preduzećima, te da je zbog obavljanja tih poslova morala trpjeti izražavanja koja su neprijatna. Također je zaključio da je i tužilac javna ličnost jer je kao advokat zastupao preduzeće čije je poslovanje bilo u sferi javnog interesovanja. U tom pogledu sud se pozvao na stav Evropskog suda u predmetu Bodrožić i Vujin protiv Srbije (presuda od 23. juna 2009. godine, predstavka broj 384345/05, tačka 34).

12. Osnovni sud je zatim zaključio da su u određenim dijelovima spornih članaka prenesene neistinite činjenice koje predstavljaju klevetu. U vezi s prvim člankom od 4. oktobra 2017. godine, Osnovni sud je naveo da klevetu predstavljaju navodi da je "tužiteljica novi vinovnik bespoštedne pljačke firme; da je stavila svoj paraf na raskid ugovora a da nije poduzela bilo koju radnju da bi se avans naplatio ili osigurao i da je propustila da reagira protiv firme KTF za iznos duga od skoro četiri miliona Eura a da se razlog za to postupanje krije u činjenici da je tužitelj kao njezin suprug bio pravni zastupnik KTF; te da se za tužitelje navodi da igraju na svim stranama i uzimaju milione potpuno nezakonito i nekažnjeno".

13. U odnosu na drugi članak od 5. oktobra 2017. godine Osnovni sud je naveo da klevetu u odnosu na oba tužioca predstavljaju navodi da "u svim spornim kriminalnim dešavanjima od preko milijardu maraka imaju značajno učešće". U odnosu na tužiteljicu sud je zaključio da klevetu predstavljaju navodi da "ugovor o pružanju advokatskih usluga nije mogao da prođe bez [tužiteljice], šefice pravne službe 'Alumine', koja je na ugovor stavila svoj paraf čime se saglasila sa mahinacijama svog supruga". S druge strane, Osnovni sud je naveo da je apelant dokazao da je tužilac 2011. godine pozajmio "Alumini" 141.000 KM, da je učestvovao u kreiranju hipoteka na imovini zvorničkih firmi, i to kao punomoćnik "Ukio banke" i da je kao advokat zaključio i aneks ugovora o pružanju pravne pomoći s FG "Birač" 2009. godine s ciljem pružanja "vanrednih advokatskih usluga". Osnovni sud je naveo da ti navodi, i da nisu tačni, ne predstavljaju klevetu s obzirom na to da se odnose samo na rad tužioca i njegova postupanja ne ukazuju na postojanje nezakonitosti. Također, Osnovni sud je ocijenio da navodi da tužilac priznaje da je radnja nezakonita i da je to klasično podmićivanje čiji je akter sam tužilac predstavljaju mišljenje koje se zasniva na članu 7. Aneksa ugovora, koji je precizirao da će "Birač" platiti 12.000,00 KM kao naknadu za posebno angažiranje trećih lica za posebne radnje i da se taj novac isplaćuje gotovinski bez izdavanja računa. S obzirom na to da je za to mišljenje navedeno na čemu je zasnovano, Osnovni sud smatra da je tužilac to dužan trpjeti.

14. U odnosu na treći članak od 27. oktobra 2017. godine, Osnovni sud je naveo da kleveta postoji samo u odnosu na tužioca. Klevetu, kako je navedeno, predstavljaju navodi "da je brisao hipoteke koje je sam pisao, a da je riječ o pokušaju brisanja kriminalnih tragova i da je nezakonito ugovorio kriminalne radnje višemilionske hipoteke, a da je nakon nekoliko godina našao da 'štiti' imovinu tih istih firmi koje je sam nezakonito opteretio". S druge strane, Osnovni sud je zaključio da se ne mogu smatrati klevetom navodi da "o pojedinim zakulisnim radnjama advokata bračnog para tužitelja već smo pisali", jer nije ništa detaljnije navedeno od onoga što bi moglo upućivati o kojim radnjama se radi i šta je konkretno urađeno. Pored toga, ocijenjeno je da se ne mogu smatrati klevetom ni navodi "o drskosti [tužiteljice] i želju za osvetom govori i činjenica da je ona tužila 'Aluminu' za mobing", jer je u tom slučaju navedeno mišljenje. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da ne postoji kleveta u odnosu na tužiteljicu.

15. Zatim, u odnosu na način pribavljanja informacija, Osnovni sud je istakao da su informacije pribavljene od "sagovornika" čiji se identitet ne navodi, te da tužiocima nije data mogućnost da odgovore na sporne navode jer nisu bili kontaktirani. Na osnovu toga, Osnovni sud je zaključio da novinar nije postupao u dobroj namjeri. U odnosu na sporne dijelove članaka za koje je utvrdio da predstavljaju klevetu, Osnovni sud je naveo da se opći interes ne može braniti pronošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na ugled tužilaca i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju su tužioci dužni tolerirati s obzirom na poslove i dužnosti koje vrše. Također je istakao da pisanje teksta uz navođenje da su informacije dobivene od sagovornika koji se ne imenuje ukazuje da se radi o prenošenju činjenica. Međutim, kako je navedeno, radi se o pronošenju neistinitih činjenica. Stoga, iako su tužioci javne ličnosti, ne može se od njih očekivati da trpe navode o svom učešću u kriminalnim aktivnostima.

16. U vezi s apelantovim dokazima, Osnovni sud je istakao da su tokom postupka kao dokaz izvedeni članci drugih internetskih portala, odnosno bloga S. V. koji se odnose na radnje tužilaca u "Alumini", postupanja s "Ukio Bankom" i FG "Birač". Međutim, Osnovni sud je ocijenio da ti dokazi ne potvrđuju tačnost spornih navoda koji su objavljeni u dnevnom listu jer su pisani samo na osnovu izvora koji su poznati samo novinaru, internetskom portalu odnosno blogeru.

17. Osnovni sud je dalje naglasio da sloboda izražavanje ne podrazumijeva "pronošenje neistinitih navoda koji vrijeđaju tužioce na grub način", te da mediji imaju značajnu ulogu u blagovremenom i transparentnom obavještavanju javnosti o svim aspektima života i rada u nekom društvu u skladu s normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike. Zatim je ukazao da je u tački 4. Kodeksa časti BH novinara navedeno da je novinar obavezan iznositi istinu, uravnoteženu i provjerenu informaciju, te da on navodi lica ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu, ali ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost. Naposljetku, Osnovni sud je zaključio da je objavljivanjem spornih tekstova došlo "do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužilaca" i da im je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli. Visinu naknade štete sud je utvrdio primjenom odredbi člana 11. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je apelantu, u skladu sa članom 199. ZOO-a, naložio da objavi presudu u istom mediju preko kojeg je učinjena štetna radnja.

18. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 035676 21 Gž2 od 15. juna 2021. godine djelimično je usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili objavljivanje presude, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

19. Okružni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva na zaštitu prava na slobodu izražavanja iz čl. 2. i 5. ZZK-a jer ne spori da su objavljeni tekstovi neistiniti, odnosno nije izveo niti jedan dokaz da su objavljeni sadržaji istiniti, iako je na njemu bio teret dokazivanja tih činjenica. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da prihvata razloge prvostepenog suda da se u spornim dijelovima teksta radi o iznošenju činjenica i da je njima izvršena kleveta. Također, prema ocjeni Okružnog suda, neprihvatljive su apelantove tvrdnje da je objavljivanje bilo razumno i dobronamjerno s obzirom na to da je apelant kao glavni urednik odobrio objavu "[…] da su tužioci kriminalci, drski, bezobrazni i druge uvredljive navode […]". U tom pogledu Okružni sud je naveo da u vrijeme objavljivanja članaka nije bio u toku krivični postupak protiv tužilaca ni za jedno od djela na koja se ukazuje u objavama, niti je postojala pravomoćna krivična presuda kojom su proglašeni krivim. Okružni sud je u tom kontekstu istakao da je apelant prije objavljivanja spornog sadržaja od nadležnih institucija – suda, tužilaštva i policije mogao dobiti podatke iz službenih evidencija. Naime, kako je obrazloženo, profesionalni standardi postupanja su zahtijevali da se provjeri istinitost činjenica koje se iznose, ali da to nije učinjeno. Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom dosuđivanja naknade štete postupio pravilno kada je imao u vidu objavljivanje spornih tekstova i dostupnost medija u kojima su objavljeni, kao i utjecaj spornih tekstova na tužioce i lokalnu zajednicu. Pored navedenog, sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da prvostepeni sud nije cijenio faktor trenutka objavljivanja informacija, odnosno da su iste ili slične informacije objavljene putem drugih sredstava informiranja i blogova, jer iz spisa predmeta proizlazi da su tužioci tužili "Glas Srpske" i blogera S. V. zbog sličnih objava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu primijenili obavezujuće standarde koji proizlaze iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda koji se odnose na prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja. U vezi s tim, apelant smatra da su redovni sudovi morali pojedinačno analizirati tri sporna izražavanja i svako zasebno sagledati kroz test pitanja koji proizlazi iz prakse Evropskog suda, i tek nakon toga dovesti ih u međusobnu vezu. Da su redovni sudovi to učinili, apelant smatra da bi mogli nedvosmisleno zaključiti da nije postojala namjera da se tužiocima nanese šteta, već da su prenesene informacije objavljivane u dnevnim novinama i internetskim portalima prije i poslije objavljivanja spornih tekstova. U vezi s tim, apelant je u prilogu apelacije dostavio kopije dnevnih novina i internetskih portala na kojima su objavljene informacije koje su prenesene u njegovim spornim tekstovima. Apelant dalje tvrdi da u trenutku objavljivanja spornih informacija nije postojala sumnja u njihovu istinitost, naročito jer su se zasnivale na zvaničnim informacijama dobivenim od MUP-a i aktuelnim događajima o kojima su pisali svi mediji u RS. Zbog toga, smatra da upravo te činjenice upućuju na zaključak da kada su informacije već danima bile u javnosti, objavljene u dnevnim listovima i online portalima, i dostupne velikom broju lica, sprečavanje daljnjeg objavljivanja tih informacija više nije moglo biti opravdano.

22. Apelant također smatra da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da tužioci kao javne ličnosti trebaju imati veći stepen odgovornosti i prag tolerancije na određene informacije od običnog građanina. Osim toga, smatra da tužioci nisu dokazali ni visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa se ne može zaključiti da su tužioci zbog objavljivanja spornih informacija pretrpjeli nematerijalnu štetu. Pored navedenog, apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da su spornim tekstovima tužioci oklevetani, odnosno da se radi o pronošenju informacija, a ne o mišljenju. U tom pogledu apelant ukazuje da su sudovi zanemarili da je odredbom člana 5. stav 3. ZZK-a propisano da kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa da je štetnik odgovoran samo ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Pored toga, apelant smatra da sudovi nisu imali u vidu odredbu člana 6. ZZK-a kojim su propisani izuzeci od odgovornosti. Naposljetku, apelant smatra da sve navedeno upućuje na to da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i nedostatka adekvatnog obrazloženja prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

23. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima iz obrazloženja osporene odluke te da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

24. Osnovni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji i da dosuđeni iznos naknade štete predstavlja adekvatnu naknadu obimu pretrpljene štete koji je prihvaćen u sudskoj praksi.

25. Tužioci su, između ostalog, naveli da su pravilne odluke sudova, kao i da su podnijeli tužbe protiv drugih medija i fizičkih lica koji su ih klevetali. Pored toga, naveli su da ih apelant nije kontaktirao prije objavljivanja spornih tekstova, niti je u postupku dokazivao istinitost objava. Smatraju da je neosnovano apelantovo ukazivanje na način utvrđivanja nastale štete, kao i da su ih prestali klevetati nakon podizanja tužbe.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik RS" broj 37/01)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. st. 1, 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Standard dokazivanja

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

27. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Novčana naknada

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost i meritum

28. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Imajući u vidu suštinu apelantovih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvo ispitati njegove navode u vezi s navodnom povredom prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

a) Pravo na slobodu izražavanja

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

32. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2.  Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

33. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, tačka 58. s daljnjim referencama, i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

34. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda, koju slijedi Ustavni sud, primjenjuje se tzv. test neophodnosti koji odgovara na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje "nužno u demokratskom društvu" (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 67).

35. Ustavni sud nema dilemu da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja jer je osporenim odlukama obavezan na naknadu štete zbog izražavanja u dnevnom listu u kojem je on bio urednik. Ustavni sud, također, smatra da je navedeno miješanje "propisano zakonom" jer se zasnivalo na relevantnim odredbama čl. 5. i 6. ZZK-a i čl. 199. i 200. ZOO-a i da je imalo legitiman cilj – zaštitu ugleda ili prava drugog. Sljedeće pitanje koje Ustavni sud treba ispitati je da li je to miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu".

36. U odnosu na ovo pitanje, Ustavni sud ukazuje da se apelacijom pokreće pitanje zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom prava tužilaca na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenim odlukama postigli pravičnu ravnotežu između ta dva prava jednake važnosti (vidi, između ostalih, op. cit., presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko, tačka 77). Relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni su u praksi Evropskog suda (vidi, između ostalih, Milosavljević protiv Srbije (br. 2), presuda od 21. septembra 2021. godine, predstavka broj 47274/19, tačka 57. s daljnjim referencama). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome, treba imati u vidu da neki od navedenih kriterija mogu imati veću ili manju relevantnost s obzirom na posebne okolnosti određenog slučaja. Također, ovi kriteriji nisu iscrpni, već se u obzir mogu uzeti i drugi relevantni kriteriji, zavisno od situacije.

37. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da je informiranje javnosti o načinu poslovanja privrednog društva "Alumina" i drugih pravnih lica od značaja za entitet i državu nesumnjivo predstavljalo doprinos temi od općeg interesa. Ustavni sud dalje zapaža da tužiteljica kao šefica Pravne službe tog društva nesporno potpada u grupu lica na koja se primjenjuje stav da su "granice prihvatljive kritike šire za privrednike koji su aktivno uključeni u poslove velikih javnih preduzeća nego za fizička lica" (u odnosu na tužiteljicu vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-7738/18 od 14. oktobra 2020. godine, tač. 34. i 38. s daljnjim referencama). Taj zaključak se odnosi i na tužioca, odnosno na njegov angažman kao advokata, dakle lica čije je postupanje nesporno moglo imati utjecaj na funkcioniranje navedenih preduzeća (op. cit., Bodrožić i Vujin protiv Srbije, tačka 34). Osim toga, Ustavni sud smatra da su se sporni tekstovi odnosili samo na javno djelovanje tužilaca, tj. njihov angažman kao advokata odnosno šefice Pravne službe, dakle lica čije je postupanje nesporno bilo od interesa za javnost.

38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su sporne informacije u suštini prenesene kao izjave sagovornika dnevnog lista koji je "upoznat s dešavanjima oko 'Alumine'" i da su u njima sadržani činjenični navodi sagovornika dnevnog lista, te da one predstavljaju klevetu jer apelant nije dokazao njihovu istinitost. Stoga, Ustavni sud smatra da se u ovom predmetu ne postavlja pitanje razlike između izjava o činjenicama i vrijednosnih sudova kao takvih, već da se radi o tome da je apelant kao urednik dnevnog lista obavezan da naknadi štetu zbog klevete jer je dnevni list prenio mišljenje trećeg lica (vidi Evropski sud, Anatoliy Yeremenko protiv Ukrajine, presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavka broj 22287/08, tačka 96).

39. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je bitno naglasiti da je Evropski sud istakao da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi. Evropski sud je zauzeo stav da izvještavanje zasnovano na intervjuima, kasnije uređivanim ili ne, predstavlja jedno od najvažnijih sredstava pomoću kojih je štampa u mogućnosti da igra svoju vitalnu ulogu "javnog kontrolora vlasti" (public watchdog). U takvim slučajevima potrebno je napraviti razliku između toga da li izjave potiču od novinara ili su citati drugih lica (ibid., Anatoliy Yeremenko protiv Ukrajine, tač. 99. i 100. s daljnjim referencama).

40. Zatim, Ustavni sud podsjeća da "odgovorno novinarstvo" podrazumijeva da novinari u razumnoj mjeri provjeravaju informacije koje pružaju javnosti. Stoga se od njih ne može uvijek razumno očekivati da provjere sve informacije pružene u intervjuu (vidi Evropski sud, Kącki protiv Poljske, presuda od 4. jula 2017. godine, predstavka broj 10947/11, tačka 52). Naime, nije uvijek moguće potpuno potvrditi činjenice kada se neki događaj upravo dogodio i zbog toga je u takvim slučajevima potreban određen manevarski prostor, što se posebno primjenjuje na novinare. Evropski sud je prihvatio da su vijesti "potrošna roba" i da bi odgađanje objavljivanja neke vijesti, pa čak i na kratko vrijeme, moglo lišiti tu vijest njene vrijednosti i interesa (ibid., Anatoliy Yeremenko protiv Ukrajine, tačka 58). Osim toga, Evropski sud smatra da opći zahtjev da se novinari sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji bi mogao uvrijediti ili isprovocirati druge ili naštetiti njihovom ugledu, nije spojiv s ulogom štampe da pruža informacije o trenutnim događajima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tačka 37).

41. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu bilo nužno odgovoriti na pitanje da li je dnevni list, u kojem je apelant bio urednik, u razumnoj mjeri provjerio sve informacije koje je naveo sagovornik, odnosno da li su postojali naročito jaki razlozi zbog kojih bi trebalo ograničiti apelantovo pravo na slobodu izražavanja i da li je apelant postupao u dobroj vjeri.

42. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka pred redovnim sudovima ukazivao da je dnevni list prilikom pisanja spornih tekstova, osim navoda sagovornika, uzeo u obzir i članke koji su do tada objavljeni u drugim medijima. Sadržaji članaka koje je apelant predložio kao dokaze tokom postupka i dostavio u prilog apelaciji potvrđuju njegove tvrdnje da su u njima sadržani navodi o povezanosti tužilaca s pravnim licima o kojima se pisalo i u spornim člancima. Naime, nakon uvida u sadržaj tih članaka, Ustavni sud zapaža da je "Glasu Srpske" od 4. juna 2015. godine objavljen članak u kojem je navedeno da su istragom Tužilaštva BiH obuhvaćeni i tužioci kao zastupnici "Ukio banke", te da istragu protiv odgovornih lica vodi i Specijalno tužilaštvo RS. Zatim, Ustavni sud zapaža da su u tom mediju od 18. i 19. oktobra 2017. godine objavljene informacije da je MUPRS izuzeo dokumentacija iz "Alumine" i da se ta dokumentacija, prema nezvaničnim informacijama, odnosi na rad tužilaca. Također proizlazi da su "Nezavisne novine" 18. oktobra 2017. godine objavile informacije da policija RS izuzima dokumentaciju koja se odnosi na oštećenje firmi "Birač" i "Alumina", te na neosnovano iznošenje novčanih sredstava u zemlje "poreznih rajeva". Osim toga, navedeno je da je, prema saznanjima RTRS, fokus i na nezakonito upisanim zalogama zbog kojih je "Alumina" blokirana za 155 miliona KM u korist "Pavgorda". Na kraju, Ustavni sud zapaža da su u navodima na blogu S. V. iznesene identične informacije kao u spornim dijelovima teksta. Unatoč tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu razmotrili suštinu sadržaja tih članaka i kontekst u kojem su navedeni, već da su zaključili da u njima nisu sadržani dokazi o tačnosti navoda i da su pisani samo na osnovu izvora koji su poznati novinaru, portalu odnosno blogeru. Međutim, Ustavni sud u tom pogledu ukazuje da činjenica da je neka informacija objavljena u drugom mediju ne povlači sama po sebi zaključak da se radi o neistinitoj i nevjerodostojnoj informaciji (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1104/20 od 16. decembra 2021. godine, tačka 41, objavljena na www.ustavnisud.ba).

43. Ustavni sud naglašava da se, u kontekstu člana 10. Evropske konvencije, moraju uzeti u obzir okolnosti i ukupna pozadina slučaja u odnosu na koju su dotične izjave date (vidi Evropski sud, Morice protiv Francuske [VV], presuda od 23. aprila 2015. godine, predstavka broj 29369/10, tačka 162). Uvidom u dostavljene članke, Ustavni sud zapaža da su u spornim tekstovima objavljene općepoznate činjenice u vezi s poslovanjem "Alumine", o kojima su pisali i drugi mediji, kako prije tako i u vrijeme objavljivanja spornih tekstova. Također, Ustavni sud zapaža da se ne može zanemariti da su nadležna tužilaštva vodila istrage koje su povezane sa stečajem "Alumine" i da je izuzimana dokumentacija o poslovanju tih pravnih lica, te da su i tužioci na osnovu informacija dobivenih iz izvora istrage i u vrijeme objavljivanja tih članaka spominjani kao mogući osumnjičeni. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da određeni dijelovi iz spornog izražavanja nisu dovedeni u pitanje, odnosno da su tužioci imali značajne uloge u pravnim licima koja se dovode u vezu s razlozima stečaja "Alumine" i da su učestvovali u zaključivanju određenih pravnih poslova. Također, iz obrazloženja odluka redovnih sudova i sadržaja članaka proizlazi da su tužioci, kao bračni supružnici, u određenim pravnim poslovima zastupali interese različitih ugovornih strana i da su se na taj način doveli u kontekst rasprave o zakonitosti njihovog postupanja. Te okolnosti proizlaze i iz zaključaka redovnih sudova u odnosu na sadržaj članaka koji nije označen kao kleveta i tome u prilog govore i fotokopije ugovora koji su prezentirani u spornim člancima. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je dnevni list bezrazložno prenio izjave koje tužioce dovode u vezu s ugovornim odnosima u kojima je problematizirano njihovo postupanje, odnosno da je izražavanje sagovornika i drugih medija mogao ignorirati ili zanemariti jer tada ne bi radio svoj posao koji zahtijeva informiranje javnosti o značajnim temama.

44. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da kada se navodi koji su preneseni od sagovornika dovedu u kontekst činjenica o kojima su izvještavali i drugi mediji i općepoznatih činjenica o provođenju istrage u vezi s tim pravnim licima i kontekstom cjelokupnog slučaja, ne može se zaključiti da je dnevni list propustio u razumnoj mjeri provjeriti sve informacije koje je naveo sagovornik. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 5. stav 3. ZZK-a propisano da kada se izražavanje odnosi na pitanja od javnog interesa postoji odgovornost za izazvanu štetu samo ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Apelant je ukazivao na te odredbe, međutim redovni sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje o tome da li su postojali uvjeti za primjenu navedene odredbe u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud smatra da je apelant, u mjeri u kojoj se od njega tražilo da dokaže istinitost spornih dijelova teksta, bio suočen s nerazumnim, ako ne i nemogućim zadatkom (vidi Evropski sud, Lyashko protiv Ukrajine, presuda od 10. augusta 2006. godine, predstavka broj 21040/02, tač. 54. i 55).

45. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da se u postupcima zbog klevete, posebno kada je riječ o novinarima, primjenjuje odbrana dokazom istine (exceptio veritas) i odbrana na osnovu postupanja u dobroj vjeri. Evropski sud je zaključio da se postojanje ili nepostojanje dobre vjere može utvrditi pozivanjem na činjenice i okolnosti predmeta i/ili kodekse profesionalne etike. Kada se radi o novinarima, Evropski sud naglašava važnost nadziranja poštovanja novinarske etike, posebno s obzirom na utjecaj koji mediji imaju u savremenom društvu i u svijetu u kojem se pojedinac suočava s velikom količinom informacija (vidi Evropski sud, Stoll protiv Švicarske [VV], presuda od 10. decembra 2007. godine, predstavka broj 69698/01, tačka 104).

46. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ovom predmetu utvrdili da apelant nije postupao u dobroj vjeri jer nije kontaktirao tužioce s ciljem provjere prenesenih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da nije sporno da je, prema stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-18/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 39, objavljena na www.ustavnisud.ba), traženje reakcije druge strane zahtjev profesionalizma i novinarske etike, što se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tome da li je miješanje u pravo novinara iz člana 10. Evropske konvencije bilo proporcionalno zaštiti prava tužilaca iz člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da za zaključak o načinu postupanja, bona fide ili mala fide, nije bilo dovoljno samo zaključiti da apelanti nisu provjerili prenesene informacije (op. cit., AP-1104/20, tačka 43) jer je, kako je do sada navedeno, postojao niz faktora koje su redovni sudovi trebali imati u vidu. Naime, u ovom slučaju autor i dnevni list su čitaocima jasno dali do znanja da je sagovornik iznosio svoja saznanja o ulozi tužilaca u spornim događajima. Također, sporni članci nisu pisani u stilu istraživačkog novinarstva, već, kako je navedeno, sadrže informacije koje je naveo sagovornik dnevnog lista. Te izjave su bile prenesene u kontekstu u kojem se vodila rasprava o poslovanju i stečaju "Alumine" i drugih pravnih lica i u kontekstu istraga nadležnih tužilaštava. Pri tome, ne postoje elementi koji bi pokazali da su sporni članci motivirani istinskom namjerom dnevnog lista, u kojem je apelant bio urednik, da naruši ugled tužilaca. Dakle, dnevni list je, u suštini, izvještavao o onome što su drugi govorili ili o onome što se razumno moglo zaključiti iz događaja koji su se nesporno dogodili. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da dnevni list prilikom objavljivanja spornih članaka nije postupao profesionalno, te u skladu s novinarskom etikom obavio dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa.

47. Osim toga, u pogledu zaključaka Okružnog suda da protiv tužilaca nije vođena istraga i da je apelant prije objavljivanja spornog sadržaja od nadležnih institucija – suda, tužilaštva i policije mogao dobiti podatke, Ustavni sud zapaža da je u spornim člancima upravo problematizirano postupanje istražnih organa u vezi s provođenjem istrage protiv tužilaca. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća na stav da objavljivanje novinskog članaka i informacija u njemu nije isto što i optužnica nadležnog tužilaštva, kao i da novinar nije organ krivičnog progona (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3848/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 53, objavljena na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je zadatak medija, odnosno novinara, obavještavanje javnosti o bitnim događajima od javnog interesa, pa i informiranje o postojanju sumnje da su počinjena krivična djela. Ovakav zadatak medija, za razliku od zaključaka redovnih sudova u osporenim odlukama, podrazumijeva informiranje i prije donošenja pravomoćne krivične presude. Ustavni sud podsjeća da novinari/mediji nisu dužni provjeravati iznesene navode na način kako to redovni sudovi u konkretnom slučaju obrazlažu, s obzirom na to da mediji/novinari to nisu u mogućnosti. Cilj navođenja takvih informacija je podstaći nadležne državne organe da provjere tačnost iznesenih informacija (vidi, op. cit., AP-1104/20, tačka 38). Stoga, Ustavni sud smatra da bi se nametanjem dužnosti novinarima da određene tvrdnje o nezakonitim radnjama dokazuju samo pravomoćnim sudskim presudama ili izvještajima suda, tužilaštva ili policije pretjerano ograničilo njihovo pravo na slobodu izražavanja koje, kako je već navedeno, ima ključnu ulogu u demokratskom društvu.

48. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi obavezivanjem apelanta na naknadu nematerijalne štete nisu postigli pravičnu ravnotežu između dva konkurentska prava, odnosno prava tužilaca na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene presude nisu proporcionalne zakonitom cilju kojem se teži i da obavezivanje apelanta na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije.

49. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

50. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije jer redovni sudovi prilikom obavezivanja apelanta na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između njegovog prava na slobodu izražavanja i prava tužilaca na zaštitu ugleda.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.