Službeni glasnik BiH, broj 8/25

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1503/21, rješavajući apelaciju Milana Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Ilića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 013815 17 Uvp od 4. februara 2021. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se apelacija Milana Ilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 013815 17 Uvp od 4. februara 2021. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 30. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 013815 17 Uvp od 4. februara 2021. godine. Također, apelant je 1. decembra 2021. godine, 28. januara 2022. godine i 16. januara 2023. godine dostavio dopune apelacije Ustavnom sudu. Apelant je 7. maja, 7. oktobra, 19. novembra i 26. decembra 2024. godine dostavio i urgencije Ustavnom sudu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: tuženi) i Kantonalne administrativne službe za Tuzlanski kanton – Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je u periodu od 2. do 6. februara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 24. februara 2023. godine, koje je Ustavni sud 29. marta 2023. godine dostavio apelantu. Apelant je 6. aprila 2023. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem prvostepenog organa broj 1810-1698/14-1 od 20. oktobra 2014. godine apelantu je priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret tuženog u mjesečnom iznosu od 192,889 KM. Rješenjem tuženog broj FZ3/2/2-35-1-10260-2/14 od 11. marta 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 013815 15 U od 8. februara 2017. godine usvojena je apelantova tužba, nižestepena rješenja poništena i konkretna upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret tuženog, tj. srazmjeran iznos zajamčene penzije u visini od 431,00 KM mjesečno (sve bliže precizirano u izreci navedene presude). Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je u toku postupka utvrđeno da apelant ima ukupan penzijski staž u trajanju od 40 godina i jedan dan. Dalje je istakao da apelantov penzijski staž ostvaren poslije 30. aprila 1992. godine iznosi 223 mjeseca u FBiH i dva mjeseca u RS. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni organ ocijenio da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na starosnu penziju iz čl. 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te je apelantu odredio srazmjerni dio penzije koji pada na teret tuženog. Zatim je ukazao da je srazmjerni dio penzije prvostepeni organ izračunao shodno odredbama čl. 7. i 8. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum). Također, Kantonalni sud je ukazao da je tuženi odlučujući o žalbi istakao da apelantu ne pripada pravo na zajamčenu penziju, ukazujući na odredbu člana 82. stav 4. Zakona o PIO, kojom je propisano da će se staž osiguranja kod različitih nosilaca osiguranja u FBiH i RS priznavati u skladu s ugovorom zaključenim između njih. Naime, kako je obrazloženo, tuženi je istakao da odredbe Sporazuma ne predviđaju zajamčenu penziju, zbog čega se nije mogla primijeniti odredba člana 72. stav 1. Zakona o PIO.

7. Kantonalni sud je istakao da je navedeni zaključak u pogledu apelantovog prava na zajamčenu penziju nepravilan te da je materijalno pravo nepravilno primijenjeno. Također je istakao da je zbog navedenog došlo i do povrede prava na imovinu i zabrane diskriminacije iz člana II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i "člana 14. Evropske konvencije", te povrede socijalnih prava predviđenih Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kantonalni sud je istakao da primjena odredbe člana 72. stav 1. Zakona o PIO nije isključena odredbama Sporazuma, pa da se ta odredba mora primijeniti i na osiguranike koji imaju penzijski staž ostvaren kod dva ili više domaćih nosilaca osiguranja. U suprotnom, kako to smatra Kantonalni sud, apelant bi, iako ispunjava zakonske uvjete za zajamčenu starosnu penziju, pravo na starosnu penziju ostvario u iznosu koji je značajno manji od iznosa koji u istoj situaciji ostvaruju osiguranici koji su imali staž osiguranja samo u FBiH. Kantonalni sud je naglasio da bi u tom slučaju došlo do očigledne, nezakonite i neopravdane diskriminacije apelanta i drugih takvih osiguranika. U vezi s tim, Kantonalni sud je naglasio i da takvo različito tretiranje osiguranika nije zasnovano na Zakonu o PIO, niti bilo kojem drugom zakonu, te da ne slijedi legitiman javni interes i ne zadovoljava princip proporcionalnosti. Također, Kantonalni sud je istakao da odredba člana 82. stav 4. Zakona o PIO, na koju se pozvao tuženi, nije pravno relevantna za rješavanje konkretne upravne stvari, u kojoj je predmet raspravljanja apelantovo pravo na zajamčenu penziju, a ne priznavanje staža osiguranja. Kantonalni sud je ukazao da je iznos srazmjernog dijela zajamčene penzije utvrdio u skladu s odredbama Sporazuma tako što je iznos penzije koji je utvrdio prvostepeni organ (194,6196 KM) zamijenio iznosom zajamčene penzije u FBiH (434,90 KM), te je utvrdio da iznos srazmjernog dijela apelantove penzije koji pada na teret tuženog iznosi 431,00 KM.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 013815 17 Uvp od 4. februara 2021. godine usvojen je zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje sudske odluke, te je presuda Kantonalnog suda preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da stav prvostepenog suda nije pravilan. Naime, kako je obrazloženo, određivanje srazmjernog dijela visine penzije koji pada na teret svakog nosioca osiguranja propisan je članom 8. stav 1. Sporazuma, na čiju primjenu upućuju i odredbe iz čl. 82. stav 4. i 96. stav 3. Zakona o PIO. Vrhovni sud je istakao da je apelantu pravilnom primjenom odredbe člana 8. stav 1. Sporazuma priznato i obračunato pravo na srazmjerni dio starosne penzije, koji pada na teret tuženog. S obzirom na to, nije mu se mogao osigurati "zajamčeni iznos penzije" direktnom primjenom odredbe iz člana 72. stav 2. Zakona o PIO. Naime, Vrhovni sud je istakao da se navedena odredba isključivo odnosi na osiguranike kod kojih je ukupan penzijski staž ostvaren kod nosioca osiguranja u FBiH, što nije bio slučaj u ovoj upravnoj stvari. Vrhovni sud je naglasio da odredbama Sporazuma uopće nije propisano pravo osiguranika na "najniži iznos penzije", niti je odredbama Zakona o PIO regulirano da se najniži iznos penzije iz člana 72. stav 2. tog zakona odnosi i na osiguranike koji su ostvarili srazmjernu penziju primjenom Sporazuma.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda također proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

10. Apelant je istakao da je u FBiH radio 39 godina i 10 mjeseci, gdje su uredno uplaćeni doprinosi, i dva mjeseca u RS, te da mu je osporenom odlukom penzija umanjena za oko 100,00 KM. S druge strane, apelant je istakao da je kao naknadu za rad u RS dobio penziju od 3,80 KM. Apelant smatra da je to "diskriminacija i krađa prava na stečenu punu penziju". Apelant se dalje, u suštini, pozvao na obrazloženje iz presude Kantonalnog suda donesene u konkretnom postupku, ukazujući kako je Kantonalni sud zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na imovinu i zabrana diskriminacije. Apelant je naveo i da se odredba člana 82. stav 4. Zakona o PIO, na koju se pozvao i Vrhovni sud, odnosi isključivo na način priznavanja radnog staža osiguranika ostvarenog kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u FBiH i RS. Naime, apelant je obrazložio da se tom odredbom ne reguliraju pitanja u vezi sa zajamčenom penzijom, niti se dira u pravo osiguranika na zajamčenu penziju priznato odredbom člana 72. stav 1. Zakona o PIO. Apelant je također naglasio da Vrhovni sud nije prihvatio niti jednu od činjenica navedenih u presudi Kantonalnog suda, "nego je jednostrano bez uvida u druge činjenice donio osporenu odluku". Dalje, apelant je obrazložio kako je navodno došlo do "srazmjerne" penzije i zaključenja Sporazuma, te da se treba ukinuti srazmjerna penzija. Apelant je, u suštini, ukazao kako je u BiH radio 40 godina, kako su mu redovno uplaćivani doprinosi i da se sada koristi srazmjerna penzija samo da mu se "ne bi isplatilo ono što je uplaćivano 40 godina".

b) Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude te da smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji.

12. Kantonalni sud je istakao da smatra da je apelacija osnovana. Naime, kako je obrazložio, s obzirom na nesporno utvrđeni penzijski staž od ukupno 40 godina, apelant je, shodno odredbama člana 72. stav 1. Zakona o PIO, ostvario pravo na zajamčenu penziju. Kantonalni sud je istakao da su kao pravni osnov za neprimjenjivanje odredbi člana 72. stav 1. Zakona o PIO tuženi i Vrhovni sud naveli odredbe čl. 82. stav 4. i 96. stav 3. Zakona o PIO, koje ne daju valjan osnov za isključivanje primjene odredbi člana 72. stav 1. Zakona o PIO. Kantonalni sud je ukazao na to šta je propisano odredbama čl. 82. stav 4. i 96. stav 3. Zakona o PIO, te je istakao da te odredbe ne reguliraju prava osiguranika na zajamčenu penziju. Kantonalni sud je također istakao da se odredbe člana 72. Zakona o PIO odnose i na najnižu penziju, a da je Vrhovni sud u više svojih presuda, između ostalog i u Presudi broj 03 0 U 08659 14 Uvp od 15. marta 2018. godine, zauzeo pravni stav da se osiguranicima koji su po Sporazumu ostvarili pravo na srazmjernu penziju priznaje pravo na najnižu penziju. Naime, kako je obrazložio Kantonalni sud, Vrhovni sud je zauzeo stav da ukoliko je osiguranik ostvario penziju nižu od najniže, kao osnovica za izračunavanje srazmjernog dijela penzije uzima se najniža penzija. Kantonalni sud je naglasio da se u tim presudama Vrhovni sud nije pozivao na odredbe čl. 82. stav 4. i 96. stav 3. Zakona o PIO.

13. Tuženi je istakao da njegovim postupanjem nije povrijeđen zakon, niti apelantova ustavna prava, pa je predložio da se apelacija odbije.

14. Prvostepeni organ je istakao da u cijelosti ostaje pri svom rješenju i rješenju koje je donio tuženi.

15. Apelant je u svom izjašnjenju ostao pri navodima koje je iznio u postupku pred Ustavnim sudom.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

6. Zajamčena penzija i najniža penzija

Član 72.

Osiguranicima koji su ostvarili penziju u visini od 85% od penzijskog osnova ili osiguranicima koji su ostvarili starosnu penziju sa 40 godina penzijskog staža i invalidsku penziju sa 35 godina penzijskog staža i osiguranicima koji su ostvarili invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću osigurava se zajamčena penzija koja ne može biti manja od 80% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine, usklađene sa članom 51. Zakona.

Osiguranicima koji nisu obuhvaćeni stavom 1. ovog člana i korisnicima porodične penzije ovih osiguranika osigurava se najniži iznos penzije koji ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine, usklađene u skladu sa članom 51. Zakona.

Odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana ne odnose se na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, ni na korisnike iz stava 2. koji nemaju prebivalište na teritoriji Bosne i Hercegovine, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno.

IV - PENZIJSKI STAŽ

Član 82. stav 4.

Staž osiguranja kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj priznavat će se u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata.

Član 96a. stav 3.

Ukoliko je staž osiguranja ostvaren nakon 30. 04. 1992. godine u oba entiteta, nosilac osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine prvi pristupa vođenju postupka ukoliko je posljednji staž osiguranja ostvaren na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, nakon čega se primjenjuje sporazum, drugi propis između entiteta ili propis države Bosne i Hercegovine.

17. Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine Federacije BiH" broj 24/00) u relevantnom dijelu glasi:

III - URAČUNAVANJE PENZIJSKOG STAŽA

Član 5.

Penzijski staž navršen u republikama bivše SFRJ i kod bivšeg Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika Beograd, Nosioci osiguranja uzeće u obzir za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije, u skladu sa propisima koje primjenjuju.

Poseban staž uzima u obzir Nosilac osiguranja koji je priznao taj staž.

Član 6.

Penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od Nosioca osiguranja, Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine, uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije.

IV - ODREĐIVANJE SRAZMJERNE PENZIJE

Član 7.

U slučaju kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više Nosilaca osiguranja, svaki Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.

Član 8.

Srazmjerna penzija koja pada na teret svakog Nosioca osiguranja određuje se tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog sporazuma podijeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri Nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod Nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju.

Prilikom određivanja srazmjerne penzije, penzijski staž do 15 dana zanemaruje se, a preko 15 dana uzima se kao jedan mjesec penzijskog staža.

VI. Dopustivost i meritum

a) U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost

18. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

19. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom postupku, u kojem je odlučivano o apelantovom pravu na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret tuženog, nije odlučivalo o apelantovom pravu na slobodu i sigurnost. S obzirom na navedeno, slijedi da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost u odnosu na ostale navode

21. U odnosu na te navode, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da mu je prilikom utvrđivanja njegovog prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret tuženog osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li se odredbe člana 72. Zakona o PIO primjenjuju na apelanta prilikom utvrđivanja njegovog prava na srazmjerni dio starosne penzije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema članu 1. Protokola broj 1, može tražiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz uplate doprinosa u penzijski sistem, naročito prava na ostvarivanje naknade iz takvog sistema, na primjer u obliku penzije. Ipak, član 1. Protokola broj 1 ne garantira bilo kakvo pravo na penziju u određenom iznosu. Međutim, smanjenje ili ukidanje penzije može predstavljati miješanje u mirno uživanje imovine koje treba opravdati (vidi Evropski sud, Žegarac i drugi protiv Srbije, odluka od 17. januara 2023. godine, predstavka broj 54805/15, tač. 79. i 80). Ustavni sud također podsjeća da ako lice ne ispunjava ili prestane ispunjavati zakonske uvjete propisane domaćim pravom za priznavanje bilo kojeg posebnog oblika novčane naknade ili penzije, tada se ne radi o miješanju u prava iz člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Damjanac protiv Hrvatske, presuda od 24. oktobra 2013. godine, predstavka broj 52943/10, tačka 86).

26. Ustavni sud, međutim, primjećuje da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da li apelant ispunjava zakonske uvjete propisane odredbama člana 72. Zakona o PIO. U vezi s tim, Ustavni sud smatra bitnim napomenuti da Vrhovni sud u osporenoj presudi navodi odredbu člana 72. stav 2. Zakona o PIO koja se odnosi na najnižu penziju, dok apelant i Kantonalni sud navode odredbu člana 72. stav 1. Zakona o PIO koja se odnosi na zajamčenu penziju, ali se može zaključiti da je u konkretnom slučaju općenito sporna primjena odredbi člana 72. Zakona o PIO. Dakle, iz navedenog proizlazi da nije bilo sporno da apelant ispunjava zakonske uvjete iz odredbi člana 72. st. 1. i 2. Zakona o PIO, nego je sporno da li se navedeni član može primijeniti prilikom utvrđivanja apelantovog prava na srazmjerni dio starosne penzije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant u okolnostima konkretnog slučaja imao legitimno očekivanje da će prilikom obračuna visine njegove penzije biti primijenjene i odredbe člana 72. Zakona o PIO, pa da se odlučivalo o apelantovoj "imovini" koja potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, predstavka broj 39050/97, tačka 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. S obzirom na to da je osporenom presudom Vrhovnog suda preinačena presuda Kantonalnog suda kojom je apelantu priznato pravo na srazmjeran dio zajamčene penzije (primjenom odredbe člana 72. stav 1. Zakona o PIO), tj. da je apelantu, u suštini, osporenom presudom određen manji iznos penzije koji mu pripada nego presudom Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je na navedeni način došlo do miješanja u apelantovu imovinu. Ustavni sud dalje mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja općeg/javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i apelantovog prava na imovinu.

28. Ustavni sud ponovo podsjeća da je ključno pitanje u konkretnom slučaju da li se prilikom utvrđivanja apelantovog prava na srazmjerni dio starosne penzije mogu primijeniti odredbe člana 72. st. 1. i 2. Zakona o PIO. Prije svega, Ustavni sud zapaža da odredbe čl. 82. stav 4. i 96. stav 3. Zakona o PIO, na koje se u osporenoj presudi poziva Vrhovni sud, ne propisuju bilo kakvo ograničenje u vezi s primjenom člana 72. Zakona o PIO. Naime, odredba člana 82. stav 4. Zakona o PIO propisuje da će se staž osiguranja kod različitih nosilaca osiguranja u FBiH i RS priznavati u skladu s ugovorom zaključenim između navedenih subjekata. Odredbom člana 96a. stav 3. Zakona o PIO propisuje se kada će, ukoliko je staž osiguranja ostvaren nakon 30. aprila 1992. godine u oba entiteta, nosilac osiguranja u FBiH prvi pristupiti vođenju postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u osporenoj presudi obrazložio da navedene odredbe upućuju da se u konkretnom slučaju primjenjuje Sporazum. Naime, Vrhovni sud je ukazao da odredbama Sporazuma uopće nije propisano pravo osiguranika na "najniži iznos penzije", niti je odredbama Zakona o PIO regulirano da se "najniži iznos penzije iz člana 72. stav 2." tog zakona odnosi i na osiguranike koji su ostvarili srazmjernu penziju primjenom Sporazuma.

29. Ustavni sud zapaža da je nesporno da se prilikom utvrđivanja srazmjernog dijela penzije, kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja u BiH, primjenjuje Sporazum. Međutim, Ustavni sud zapaža da ništa ne ukazuje da odredbe Sporazuma isključuju primjenu člana 72. Zakona o PIO u konkretnom slučaju. Naime, iz člana 8. stav 1. Sporazuma, na koji se pozvao Vrhovni sud, proizlazi da se prilikom određivanja srazmjernog dijela penzije koji pada na teret svakog nosioca osiguranja uzima u obzir, između ostalog, iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. Sporazuma. Ustavni sud podsjeća da iz člana 7. Sporazuma proizlazi da svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. tog sporazuma (te odredbe se odnose na uračunavanje penzijskog staža). Dakle, iz navedene odredbe jasno proizlazi da nosilac osiguranja određuje penziju po propisima koje primjenjuje, a to je u konkretnom slučaju Zakon o PIO. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 72. stav 3. Zakona o PIO eksplicitno navedeno na koja lica se odredbe st. 1. i 2. tog člana ne odnose. Naime, iz stava 3. navedenog člana jasno proizlazi da se odredbe člana 72. Zakona o PIO ne odnose na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, niti na korisnike iz stava 2. koji nemaju prebivalište na teritoriji BiH, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije ostvario pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima. Također, iz apelacionog spisa ne proizlazi da apelant nema prebivalište na teritoriji BiH.

30. Imajući u vidu navedeno, pogotovo to što iz odredbi Sporazuma, kao i čl. 82. stav 4. i 96. stav 3. Zakona o PIO na koje se pozvao Vrhovni sud ne proizlazi bilo kakvo ograničenje u vezi s primjenom odredbi člana 72. Zakona o PIO u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može utvrditi na osnovu čega je Vrhovni sud zaključio da se odredbe člana 72. Zakona o PIO ne mogu primijeniti i na apelanta.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo posljedica proizvoljne primjene zakona, odnosno da nije "propisano zakonom". S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale aspekte člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

33. S obzirom na zaključak o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pozvao na odredbe Zakona o PIO i Sporazuma iz kojih ne proizlazi da se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe člana 72. st. 1. i 2. Zakona o PIO, zbog čega takvo obrazloženje ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

35. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.