Službeni glasnik BiH, broj 44/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2669/17, rješavajući apelaciju "Vranice" d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Vranice" d.d. Sarajevo u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 327086 16 Rev od 29. juna 2017. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Vranica" d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 327086 16 Rev od 29. juna 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i "Hypo Alpe-Adria Bank" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 12. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužiteljica dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 19. do 28. februara 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužiteljica je 7. januara 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelantice radi utvrđenja prava tužiteljice kao razlučnog povjerioca na namirenje potraživanja u iznosu od 436.393,37 KM od apelantice, a koja su osporena u stečajnom postupku protiv apelantice (Rješenje Općinskog suda broj 65 0 St 218050 11 St od 24. decembra 2012. godine).

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 327086 13 Ps od 7. aprila 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelantica dužna isplatiti tužiteljici iznos od 115.156,28 KM na ime neisplaćenih kamata po ugovoru o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom i ugovoru o kratkoročnom kreditu, koji iznos nije priznat u stečajnom postupku, uz naknadu troškova postupka tužiteljici u iznosu od 3.549,16 KM. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica postupajući po rješenju Općinskog suda od 14. decembra 2012. godine podnijela tužbu u predmetnoj pravnoj stvari koja je u sud zaprimljena 7. januara 2013. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da cijeni da je neosnovan apelanticin prigovor da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari neblagovremena (član 315. Zakona o stečaju), budući da je tužba podnesena u roku od 30 dana od donošenja rješenja kojim je stečajni sudija odbio tužiteljicino predmetno potraživanje i uputio na parnicu (rješenje Općinskog suda od 14. decembra 2012. godine), dakle u roku propisanom članom 115. Zakona o stečajnom postupku. Općinski sud je, nadalje, obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, shodno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrdio da su tužiteljica i apelantica bili u obligacionopravnom odnosu koji je nastao zaključenjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom EUR, na osnovu kojih je tužiteljica odobrila apelantici novčana sredstva, i to u iznosu od 6.033.648,25 KM (ugovor o kreditu od 11. decembra 2007. godine), te iznose od 1.500.000,00 KM i 900.000,00 KM (ugovori o kreditu od 23. i 25. decembra 2008. godine). Zaključenim ugovorima i njihovim aneksima ugovorne strane su ugovorile trajanje kredita i otplatni plan, kao i kamate, odnosno promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama, te svih njenih kasnijih izmjena i dopuna i konverziju obaveze izražene u valuti KM i u eurima. Nadalje, Općinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Š. I. proizlazi da je vještak u svom nalazu detaljnom analizom finansijsko-knjigovodstvenog stanja i provjerom obračuna kamate koji je sačinila tužiteljica utvrdio da tužiteljica nije izvršila obračun kamata u skladu sa zaključenim ugovorima o kreditu od 11. decembra 2007. godine, 23. i 25. decembra 2008. godine, odnosno da je tužiteljica u stečajnom postupku prijavila potraživanje u većem iznosu (436.393,37 KM) u odnosu na iznos od 115.156,28 KM koji je utvrdio sudski vještak. Prihvatajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Općinski sud je utvrdio da tužiteljicino potraživanje na ime obračunatih i neisplaćenih kamata po osnovu predmetnih ugovora o kreditu iznosi 115.156,28 KM, pa je shodno tome obavezao apelanticu da tužiteljici isplati navedeni iznos uz naknadu troškova postupka.

7. Kantonalni sud je odlučujući o tužiteljicinoj žalbi i apelanticinoj žalbi donio Presudu broj 65 0 Ps 327086 15 Pž 2 od 13. juna 2016. godine kojom je tužiteljicinu žalbu odbio kao neosnovanu, a apelanticinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, te utvrdio da postoji tužiteljicino potraživanje prema apelantici u iznosu od 115.156,28 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je predmetna tužba proizašla iz stečajnog postupka koji se vodi protiv apelantice pred Općinskim sudom, a u kojem je tužiteljica kao razlučni povjerilac rješenjem tog suda od 24. decembra 2012. godine upućena da u roku od 30 dana pokrene parnični postupak radi utvrđivanja osporenog potraživanja, shodno odredbama člana 115. ZPP. Kantonalni sud je ukazao da je u vezi s osnovanošću tužbenog zahtjeva, odnosno visine potraživanja, prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza, te prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke I. Š. utvrdio visinu spornog potraživanja i obavezao apelanticu na isplatu iznosa od 115.156,28 KM tužiteljici na ime neisplaćenih kamata. Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu u pogledu utvrđene visine potraživanja, s tim što je o potraživanom iznosu odlučio kao o deklaratornom tužbenom zahtjevu. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da se nakon otvaranja stečajnog postupka nad apelanticom u ostvarivanju spornih potraživanja povjerilaca pokreće parnični postupak tužbom za utvrđenje, shodno odredbama čl. 115. i 116. Zakona o stečajnom postupku, a u kojem postupku tužiteljica može samo dokazivati osnovanost potraživanja osporenog u stečajnom postupku, odnosno sud može presudom utvrditi postojanje ili nepostojanje tog potraživanja, ali ne može presudom obavezati apelanticu da isplati tužiteljici utvrđenu visinu potraživanja, kako je prvostepeni sud odlučio. Stoga, cijeneći da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da je tužiteljica dokazala da joj je predmetno potraživanje osporeno u stečajnom postupku, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji tužiteljicino potraživanje u iznosu od 115.156,28 KM shodno odredbama člana 115. Zakona o stečajnom postupku. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da će tužiteljica kao razlučni povjerilac u stečajnom postupku prilikom izvršenja presude tog suda naplatiti svoja potraživanja od 115.156,28 KM na ime obračuna kamata u skladu sa zaključenim ugovorima o kreditu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci presude u skladu sa odredbama člana 229. stav 4. ZPP.

8. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama tužiteljice i apelantice donio Presudu broj 65 0 Ps 327086 16 Rev od 11. aprila 2017. godine kojom je revizije odbio kao neosnovane. Nakon što je ispitao drugostepenu presudu u skladu s revizionim prigovorima i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda pravilna. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je prvostepeni sud odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva u iznosu od 115.156,28 KM donio na osnovu ocjene izvedenih dokaza (ugovora o kreditu od 11. decembra 2007. godine, 23. i 25. decembra 2008. godine, te vještačenjem koje je obavio vještak finansijske struke koji je u svom nalazu i mišljenju i na glavnoj raspravi detaljno obrazložio da je analizom finansijsko-knjigovodstvene dokumentacije utvrdio da tužiteljicino potraživanje prema apelantici po osnovu obračunatih kamata u vezi s predmetnim ugovorima o kreditima iznosi 115.156,28 KM, te detaljno obrazložio da navedeni iznos predstavlja razliku u odnosu na obračun kamata koji je sačinila tužiteljica i opredijelio tužbeni zahtjev, a koji je prvostepeni sud svojom presudom i dosudio tužiteljici.

9. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je potvrdio prvostepenu presudu o osnovanosti potraživanja u dosuđenom iznosu od 115.156,28 KM, te o potraživanom iznosu odlučio kao o deklaratornom tužbenom zahtjevu jer se nakon otvaranja stečajnog postupka nad apelanticom na ostvarivanje prava povjerioca primjenjuju pravila stečajnog postupka i sud ne može odlučivati o kondemnatornom tužbenom zahtjevu. Pritom se Vrhovni sud pozvao na odredbe čl. 115. i 116. Zakona o stečajnom postupku navodeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužiteljica kao razlučni povjerilac blagovremeno podnijela tužbu radi dokazivanja osnovanosti potraživanja koje je osporeno u stečajnom postupku protiv apelantice. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio da nakon što je u stečajnom postupku osporeno potraživanje i tužiteljica upućena na parnicu, sud u parničnom postupku može odlučivati i o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, budući da takav zahtjev uvijek sadrži i zahtjev za utvrđenje postojanja spornog potraživanja. Navedeni zahtjev, kako je pojasnio Vrhovni sud, predstavlja prejudicijelno pitanje čijim se pozitivnim ili negativnim rješenjem opredjeljuje osnovanost ili neosnovanost kondemnatornog zahtjeva na činidbu. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je deklaratornom zaštitom utvrdio da je osnovano tužiteljicino potraživanje na ime obračuna kamata u utvrđenom iznosu od 115.156,28 KM, cijeneći da na taj način drugostepeni sud nije sudio van postavljenog tužbenog zahtjeva, niti na drugačijem činjeničnom osnovu, shodno odredbama člana 2. ZPP. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin prigovor da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba člana 209. u vezi sa članom 2. ZPP i da je pravilnom primjenom navedenih odredaba trebao odbaciti tužbu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u načinu na koji je u predmetnom parničnom postupku primijenjeno procesno i materijalno pravo. Navodi da je potraživanje koje je bilo predmet parničnog postupka tužiteljica prijavila u stečajnom postupku, te ga je apelanticin stečajni upravnik osporio, a sud uputio tužiteljicu da pokrene parnični postupak radi utvrđivanja osnovanosti osporenog potraživanja. U vezi s tim, ističe da je tužiteljicina obaveza bila da u parničnom postupku deklaratornim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje osnovanosti svog potraživanja, shodno odredbama čl. 115. i 116. Zakona o stečajnom postupku, a tužiteljica je suprotno tome tužbeni zahtjev postavila kao kondemnatoran, koji je prvostepeni sud djelimično usvojio i utvrdio da je apelantica dužna isplatiti tužiteljici precizirani iznos na ime neisplaćenih kamata. Apelantica potom navodi da je Kantonalni sud odlučujući o žalbama parničnih stranaka preinačio prvostepenu presudu i utvrdio postojanje tužiteljicinog potraživanja prema apelantici i time donio odluku o deklaratornom tužbenom zahtjevu koji nije ni postavljen. Apelantica smatra da je Kantonalni sud prekoračio ovlaštenja suda jer je odlučivao van granica postavljenog tužbenog zahtjeva, navodeći da je vođenje predmetnog postupka nedopušteno s obzirom na to da deklaratorni tužbeni zahtjev koji je tužiteljica trebala postaviti u skladu sa članom 115. Zakona o stečajnom postupku "mora biti sastavni dio petita tužbe odnosno tužbenog zahtjeva". Stoga, apelantica smatra da ni postupanje Vrhovnog suda, koji je potvrdio odlučenje drugostepenog suda, nije u skladu s odredbama člana 2. stav 1. ZPP u vezi sa članom 54. ZPP, imajući u vidu da sudovi odlučuju u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, te deklaratorni tužbeni zahtjev. Apelantica predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno suđenje.

b) Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da u postupku pred tim sudovima nije bilo kršenja apelanticinih prava jer su osporene presude donesene na zakonit način s jasnim obrazloženjem, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužiteljica je navela da smatra da su redovni sudovi donijeli pravilne odluke koje su zasnovane na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP i Zakona o stečajnom postupku, te da apelantici nije bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje aktivno i ravnopravno s tužiteljicom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 54.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

14. Zakon o stečajnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 29/03, 32/04, 42/06 i 52/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/03, 32/04 i 42/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 56.
Potraživanja stečajnih povjerilaca

Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

Član 115.
Sporna potraživanja

Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. […] Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. […]

Član 116. stav 1.
Djelovanje odluke

Pravosnažna odluka kojom se utvrđuje potraživanje i njegov isplatni red ili kojom se neki prigovor proglašava osnovanim ima djelovanje prema stečajnom upravniku i svim stečajnim povjeriocima.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 327086 16 Rev od 11. aprila 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

20. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđivanja prava tužiteljice kao razlučnog povjerioca na novčano potraživanje, osporenog u stečajnom postupku, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Vrhovni sud je, odlučujući u okviru apelanticinih revizionih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o stečajnom postupku i ZPP. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je predmet spora potraživanje tužiteljice kao razlučnog povjerioca osporenog u stečajnom postupku protiv apelantice (rješenje Općinskog suda od 24. decembra 2012. godine), te da su redovni sudovi odlučujući o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu imali zadatak da razmotre pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u okviru apelanticinih žalbenih navoda, za razliku od Općinskog suda razjasnio sporno pitanje u bitnom navodeći da nakon otvaranja stečajnog postupka nad apelanticom sud u odnosu na tužiteljicina sporna potraživanja presudom može samo utvrditi postojanje tog potraživanja, ali i ne obavezati apelanticu na plaćanje utvrđene obaveze, kako je odlučio Općinski sud. Naime, cijeneći da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem iznosu, s tim što je o potraživanom iznosu odlučio kao o deklaratornom tužbenom zahtjevu, shodno odredbama čl. 115. i 116. Zakona o stečajnom postupku. Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku, istakao da se postupak za utvrđenje potraživanja osporenog u postupku stečaja pokreće tužbom za utvrđenje, naglašavajući da tužba s kondemnatornim zahtjevom uvijek sadrži i zahtjev za utvrđenje spornog potraživanja, te stoga smatra da drugostepeni sud nije sudio van postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. ZPP) budući da je odluku zasnovao na istom činjeničnom osnovu zahtjeva.

24. U vezi s obrazloženjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 2. ZPP propisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, pri čemu sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je sud vezan za činjenični osnov tužbenog zahtjeva, te je ovlašten i dužan da o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, odluči primjenom pravila za koje on smatra da je mjerodavno za konkretan slučaj, nezavisno od toga da li je tužilac i kako kvalificirao pravni osnov svog zahtjeva. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedeno upućuje na zaključak da sud ne može odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan sve dok, imajući u vidu činjenični pravni osnov i utvrđeno činjenično stanje, usvajanje tužbenog zahtjeva omogućava primjena bilo koje odredbe materijalnog prava. Imajući u vidu pravila parničnog postupka koja sudu nameću obavezu vezanosti za činjenični osnov tužbenog zahtjeva, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda da tužba s kondemnatornim zahtjevom uvijek sadrži i zahtjev za utvrđenje spornog potraživanja, te da je osporenim odlukama o potraživanom iznosu odlučeno kao o deklaratornom tužbenom zahtjevu, ne uočava proizvoljnost, te smatra da Vrhovni sud na taj način nije postupao van okvira člana 2. ZPP.

25. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na presudu Vrhovnog suda, koja predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala.

Pravo na imovinu

26. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

27. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja žalbe i revizije kao zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu u potpunosti rezultirali apelanticinim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi ka zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud o kondemnatornom tužbenom zahtjevu za utvrđenje spornog potraživanja u postupku stečaja odlučio kao o deklaratornom tužbenom zahtjevu, s obzirom na vezanost suda za činjenični osnov zahtjeva, a takvo obrazloženje, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne izlazi iz okvira člana 2. ZPP.

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu u potpunosti rezultirali apelanticinim uspjehom ne može voditi ka zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.