Službeni glasnik BiH, broj 43/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3463/18, rješavajući apelaciju S. A. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S.A., Z.H., I.H., Z.R., M.S., Z.S., R.P., R.P., Đ.V., M.V., S.A., Lj.A., S.A., S.A., S.A., M.Đ., M.Đ., S.Đ., N.Đ., D.Đ., S.Đ., B.Đ., D.Đ., Ekološkog društva "Kladari", D.A. i J.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013852 16 Uvp od 27. marta 2018. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške (u daljnjem tekstu: advokat M.D.), u ime S.A., Z.H., I.H., Z.R., M.S., Z.S., R.P., R.P., Đ.V., M.V., S.A., Lj.A., S.A., S.A., S.A., M.Đ., M.Đ., S.Đ., N.Đ., D.Đ., S.Đ., B.Đ., D.Đ., Ekološkog društva "Kladari", D.A. i J.K. podnijela je 22. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013852 16 Uvp od 27. marta 2018. godine.

2. Uz apelaciju je dostavljena punomoć za zastupanje S.A., I.H., Z.R., M.S., R.P., R.P., Đ.V., M.V., S.A., Lj.A., S.A., S.A., S.A., M.Đ., N.Đ., S.Đ., B.Đ., D.Đ., Ekološkog društva "Kladari", D.A. i J.K. od advokata M.D. u postupku pred Ustavnim sudom. Međutim, uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje Z.H., Z.S., M.Đ., S.Đ. i D.Đ. od advokata M.D. u postupku pred Ustavnim sudom. S obzirom na to, a kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, od advokata M.D. je dopisom od 6. maja 2020. godine zatraženo da dostavi punomoći u roku od osam dana od dana prijema tog dopisa. Advokat M.D. je dopisom od 15. maja 2020. godine dostavila traženu punomoć i za navedena lica. Shodno tome, u daljnjem tekstu ove odluke sva lica navedena u apelaciji kao podnosioci apelacije će se označavati kao apelanti.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i "Perutnine Ptuj S" d.o.o. Srbac (suprotne strane u postupku okončanom osporenom odlukom, u daljnjem tekstu: investitor) zatraženo je 20. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i investitor su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. decembra 2019. godine do 3. januara 2020. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Prednik investitora je podnio zahtjev Ministarstvu za izdavanje odobrenja za građenje poslovno-proizvodnog kompleksa od šest farmi za uzgoj pilića i objekata pratećih sadržaja precizirane namjene (u daljnjem tekstu: predmetni kompleks ili predmetni objekt) na preciziranom zemljištu u k.o. Kladari, općina Srbac (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište).

7. Odlučujući o tom zahtjevu Ministarstvo je u dva navrata donosilo rješenja (27. septembra 2011. godine i 20. marta 2012. godine) kojima je predniku investitora dalo odobrenje za građenje predmetnog kompleksa. Međutim, ta rješenja su poništavana presudama Okružnog suda od 14. decembra 2011. godine i 30. decembra 2013. godine i predmet je vraćan Ministarstvu na ponovni postupak. Investitor je podnosio zahtjeve za vanredno preispitivanje tih presuda Okružnog suda, koji su odbijeni presudama Vrhovnog suda od 28. novembra 2013. godine i 10. septembra 2015. godine.

8. Naime, prvo rješenje Ministarstva od 27. septembra 2011. godine (koje je doneseno isključivo na osnovu dokumentacije koju je dostavio prednik investitora) poništeno je zbog toga što su redovni sudovi konstatirali da je Ministarstvo u konkretnom slučaju bilo dužno da izvrši uviđaj na licu mjesta i da utvrdi da li su tužioci (apelanti koji su podnijeli tužbu protiv tog rješenja, a koje zastupa advokat M.D.) neposredni susjedi i koliko iznosi udaljenost njihovih objekata od predmetnog kompleksa, te kakav odraz na njihove životne uvjete i privređivanje u smislu korištenja imanja i u pogledu načina uzgoja kultura na njihovim imanjima može imati gradnja investitora, a što nije učinilo. Također, konstatirajući da su tužioci tražili da učestvuju u postupku donošenja rješenja za dozvolu građenja navedenog kompleksa, redovni sudovi su zaključili da je Ministarstvo bilo obavezno da ispita, u smislu člana 127. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), da li postoji njihovo pravo ili pravni interes da učestvuju u postupku i da o tome odluči zaključkom u smislu člana 38. u vezi sa odredbama člana 208. istog zakona, a što nije učinilo.

9. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Ministarstvo nakon toga, u drugom setu postupka, 24. februara 2012. godine održalo uviđaj na licu mjesta kojem su prisustvovali svi apelanti, koje zastupa advokat M.D., a na kojem je, između ostalog, utvrđeno ko su neposredni susjedi proizvodnog kompleksa (odnosno da je to apelant S.A., čiji je nasljednik sin D.A., te apelanti S.A., Z.H., Lj.A., S.A. i M.S.). Zatim, proizlazi da je nakon izvršenog uviđaja Ministarstvo zakazalo usmenu raspravu za 12. mart 2012. godine a na koju je, između ostalih, pozvalo advokata M.D. u svojstvu opunomoćenika zainteresiranih stranaka (neposrednih susjeda proizvodnog kompleksa) i ukazalo joj na mogućnost razgledanja spisa predmeta, te joj dostavilo lokacijske uvjete. Dalje, proizlazi da je usmenoj raspravi održanoj 12. marta 2012. godine prisustvovala advokat M.D. u svojstvu opunomoćenika zainteresiranih stranaka (neposrednih susjeda) i neposredni susjedi – apelanti D.A., S.A., Z.H., Lj.A., S.A. i M.S. lično, a koji su tom prilikom dali usmene izjave, kao i advokat M.D. u svojstvu opunomoćenika zainteresiranih stranaka. Također, proizlazi da je usmenoj raspravi prisustvovao apelant D.Đ. u svojstvu predsjednika apelanta Ekološkog društva "Kladari" i da je tom prilikom dao izjavu. Osim toga, proizlazi da su usmenoj raspravi, iako na nju nisu bili pozvani, prisustvovali i apelanti Z.R., R.P., Đ.V., M.V., M.Đ., N.Đ., D.Đ., S.A., B.Đ. i S.Đ., koji su tražili da im se, također, prizna svojstvo stranke u postupku. Međutim, Ministarstvo je na toj usmenoj raspravi "svojstvo stranke u postupku" priznalo samo licima koja su neposredni susjedi sa predmetnim kompleksom, dok je odbilo zahtjev za priznanje svojstva stranke u postupku licima čije nekretnine ne graniče sa predmetnim kompleksom o čemu nije donijelo poseban zaključak u pisanoj formi. Nakon održane usmene rasprave Ministarstvo je donijelo drugo rješenje od 20. marta 2012. godine.

10. To drugo rješenje Ministarstva od 20. marta 2012. godine je poništeno s obzirom na to da su redovni sudovi, između ostalog, ocijenili da je Ministarstvo u ponovnom postupku imalo obavezu da svim licima koja su učestvovala u dotadašnjem toku postupka omogući učešće u postupku, u smislu člana 38. ZUP-a, a u odnosu na lica koja su naknadno stupila u postupak, da je imalo obavezu da prethodno ispita pravni interes tih lica da u ovom postupku imaju svojstvo stranke, u smislu odredbe člana 127. ZUP-a, i da o tome donese poseban zaključak, što nije učinilo, već im je pravo učešća uskratilo samo zbog toga što nisu "susjedi", odnosno što ne graniče sa proizvodnim kompleksom.

Postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda

11. Nakon toga Ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo Rješenje broj 15.03-361-640/11 od 12. februara 2014. godine kojim je predniku investitora dato odobrenje za građenje predmetnog kompleksa. Rješenjem je određeno (tačka 2. rješenja) da je prednik investitora dužan izvesti predmetne radove u skladu sa uvjetima utvrđenim u lokacijskim uvjetima koje je izdalo to Ministarstvo broj 15-364-468/10 od 23. septembra 2010. godine, te tehničkim mjerama, propisima, normativima i standardima koji važe za ovu vrstu građevine. Također, rješenjem je određeno (stav 3. izreke rješenja) da je prednik investitora dužan da izgradi predmetni objekt u skladu sa tehničkom dokumentacijom (preciziranom u stavu 3. izreke rješenja).

12. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je ukazalo da je u ponovnom postupku ponovo razmotrilo spis predmeta, te da je konstatiralo da je prednik investitora dostavio kompletnu dokumentaciju neophodnu za odlučivanje o zahtjevu za izdavanje odobrenja za građenje (prezentiranu na str. 2. i 3. predmetnog rješenja, među kojom je i rješenje Ministarstva precizirani broj od 3. augusta 2011. godine kojim je data ekološka dozvola za predmetni objekt). Ministarstvo je, zatim, ukratko prezentiralo tok postupka po predmetnom zahtjevu prednika investitora sve do donošenja predmetnog rješenja. Dalje, navelo je da je, s obzirom na obavezu predviđenu odredbom člana 50. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), uvažilo shvatanje Okružnog suda i prihvatilo da je ranijom presudom tog suda priznato svojstvo stranke u predmetnom postupku i ostalim licima koja su tražila da im se prizna to svojstvo a koja nisu neposredni susjedi predmetnog objekta, a to su apelanti Z.R., R.P., Đ.V., M.V., M.Đ., N.Đ., D.Đ., S.A., B.Đ., Lj.A. i S.Đ., koji su prisustvovali usmenoj raspravi održanoj 12. marta 2012. godine a na kojoj je omogućeno njihovom opunomoćeniku M.D. da se izjasni.

13. Ministarstvo je konstatiralo da je uviđajem na licu mjesta izvršenom 24. februara 2012. godine utvrđeno da su svi objekti zainteresiranih stranaka udaljeni od objekta na predmetnom zemljištu "više od 20 metara", a od predmetnih objekata znatno više, pa s obzirom na takvu međusobnu udaljenost, predmetni objekt ne može ugroziti objekte i zemljište zainteresiranih stranaka. Ministarstvo je, dalje, navelo da se primjedbe zainteresiranih stranaka ne odnose na činjenice koje se utvrđuju u postupku izdavanja odobrenja za građenje, već na Studiju utjecaja na životnu sredinu, koja se ne može ocijeniti kao dokaz u ovom postupku s obzirom na činjenicu da je navedena studija bila javno objavljena u postupku pribavljanja ekološke dozvole i da su zainteresirane stranke, kao i drugi građani mogli iznositi primjedbe na nju u toku javne rasprave koja je vođena u tom postupku, a nakon toga osporavati rješenje o ekološkoj dozvoli. U vezi sa tim, Ministarstvo je ukazalo da je nesporno da je rješenje Ministarstva, precizirani broj od 3. marta 2011. godine, kojim je data ekološka dozvola za predmetni objekt postalo pravosnažno zbog čega je prihvaćeno kao odgovarajući dokaz i u postupku izdavanja odobrenja za građenje predmetnog objekta. Pri tome Ministarstvo je ukazalo da su tačkom 3. ekološke dozvole detaljno utvrđene mjere kojih je dužan da se pridržava prednik investitora tokom izgradnje i eksploatacije predmetnog objekta radi ublažavanja "negativnih utjecaja na životnu sredinu i monitoring emisija". Shodno tome, konstatiralo je da su neosnovani navodi da će izgradnjom predmetne farme biti ugrožena proizvodnja ratarskih kultura i žitarica na parcelama zainteresiranih lica.

14. Ministarstvo je, također, konstatiralo da su neosnovani navodi zainteresiranih stranaka da na poljoprivrednom zemljištu nije dozvoljena izgradnja ako nije donesen provedbeni dokument prostornog uređenja s obzirom na odredbu člana 49. stav 4. Zakona o uređenju prostora iz koje, kako je navelo, jasno proizlazi da se, u situaciji kada nisu doneseni ni provedbeni, ni strateški dokumenti prostornog uređenja, "lokacijski uvjeti" izdaju na osnovu stručnog mišljenja pravnog lica ovlaštenog za izradu prostorno-planske dokumentacije, a koje ovlaštenje posjeduje Institut za građevinarstvo IG Banja Luka, koji je nosilac izgradnje urbanističko-tehničkih uvjeta u kojima je sadržano stručno mišljenje (licenca Ministarstva precizirani broj od 12. maja 2010. godine). Ministarstvo je ukazalo da je, osim toga, "odlukom Vlade" Republike Srpske, precizirani broj od 8. juna 2011. godine, "utvrđen opći interes za izgradnju predmetnog objekta", a da je rješenjem Odjeljenja za privredu data poljoprivredna saglasnost za izgradnju predmetnog objekta.

15. Odlučujući o tužbi koju su apelanti, koje zastupa advokat M.D., podnijeli protiv navedenog rješenja Ministarstva, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 3852 14 U od 11. marta 2016. godine kojom je uvažio tužbu i poništio osporeni akt.

16. Okružni sud je u obrazloženju presude konstatirao da su rješenjem Ministarstva ponovo povrijeđena pravila upravnog postupka zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Okružni sud je konstatirao da je Ministarstvo, postupajući po uputama suda, prihvatilo da je svojstvo stranke u predmetnom postupku priznato i licima koja su tražila da im se prizna to svojstvo a koja nisu neposredni susjedi tog objekta, pri čemu je samo pobrojao lica koja su bila prisutna na raspravi održanoj 12. marta 2013. godine (apelanti Z.R., R.P., Đ.V., M.V., M.Đ., N.Đ., D.Đ., S.A., B.Đ., Lj.A. i S.Đ.), ali ne i lica kojima je svojstvo stranke priznato presudom ovog suda od 14. decembra 2011. godine, što su apelanti osnovano primijetili i istakli u tužbi. Okružni sud je pri tome konstatirao da samo priznanje svojstva stranke navedeno u osporenom aktu nije dovoljno za donošenje tog akta, jer tim apelantima nije omogućeno da aktivno učestvuju u postupku izdavanja odobrenja za građenje predmetnog kompleksa, odnosno da iznose činjenice i predlažu dokaze i da brane svoja prava i pravne interese. Pri tome Okružni sud je naveo da je tačno da su navedeni apelanti prisustvovali usmenoj raspravi održanoj 12. marta 2012. godine, ali da su netačni navodi Ministarstva da ih je zastupala advokat M.D., pa stoga ni navodi da joj je, kao njihovom opunomoćeniku, omogućeno da se tom prilikom izjasni. Naime, Okružni sud je istakao da iz zapisnika sa te rasprave i iz originala punomoći date imenovanom advokatu koja se nalazi u spisu predmeta nedvosmisleno proizlazi da je taj advokat tom prilikom zastupao apelante D.A., S.A., S.A., M.S., Z.H. (neposredne susjede) i apelanta Ekološko društvo "Kladari", koji su pozvani na tu raspravu, te D.Đ., koji je, iako ga nije pozvao taj organ, također pristupio raspravi, dok taj advokat nije zastupao ostale prisutne stranke, i to apelante: Z.R., R.P., Đ.V., M.V., M.Đ., N.Đ., S.A., B.Đ., Lj.A. i S.Đ. Okružni sud je naveo da, iako je advokat tom prilikom istakao da je neophodno da se saslušaju sva prisutna lica, smatrajući da, pored neposrednih susjeda, svojstvo stranke u ovom postupku imaju i lica koja neposredno ne graniče sa predmetnom parcelom, ona nesporno nije bila njihov opunomoćenik budući da joj imenovana lica nisu dala punomoć, odnosno ovlaštenje za zastupanje, niti to proizlazi iz zapisnika sa te rasprave, niti iz drugih dokaza koji se nalaze u spisu.

17. Okružni sud je naveo da, dalje, iz zapisnika o izvršenom uviđaju od 24. februara 2012. godine proizlazi da je, postupajući u izvršenju presude Okružnog suda od 14. decembra 2011. godine, utvrđivana činjenica da li su tadašnji tužioci neposredni susjedi i koliko iznosi udaljenost njihovih objekata od predmetnog kompleksa, a da nije utvrđivana udaljenost objekata ostalih lica kojima je svojstvo stranke naknadno priznato osporenim aktom, pa, stoga, ni licima koja su prisustvovala uviđaju a koja nisu neposredni "susjedi", a niti licima kojima je svojstvo stranke priznato ranijom presudom ovog suda. Okružni sud je, također, konstatirao da u konkretnom slučaju nije utvrđivana činjenica utjecaja predmetnog kompleksa na objekte i zemljište svih lica kojima je priznato svojstvo stranke u predmetnom upravnom postupku, pa je ostalo nejasno na osnovu čega je Ministarstvo, kako je to navelo u obrazloženju osporenog akta, utvrdilo da on ne može ugroziti njihove objekte i zemljište. Okružni sud je istakao da sama konstatacija "udaljenost više od 20 metara" nije dovoljna za takvo utvrđenje i zaključak Ministarstva. Naime, Okružni sud je naveo da je, s obzirom na to da je i licima koja ne "graniče" sa predmetnim zemljištem priznao svojstvo stranke u predmetnom upravnom postupku, Ministarstvo bilo dužno da ponovo održi usmenu javnu raspravu i da i tim licima pruži mogućnost da učestvuju u postupku i da zaštite svoja prava i pravne interese, u smislu odredbe člana 137. ZUP-a, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o višestranačkoj upravnoj stvari, i da izvrši uviđaj u smislu odredbe člana 182. ZUP-a i da nakon toga potpuno pravilno utvrdi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, odluči o njihovim pravima i obavezama, imajući u vidu eventualne štetne imisije i utjecaj predmetnog kompleksa na okolinu bez obzira na to što su oni mogli prigovarati, odnosno davati primjedbe na objavljenu Studiju.

18. Odlučujući o zahtjevu Ministarstva i investitora za vanredno preispitivanje predmetne presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 013852 16 Uvp od 27. marta 2018. godine kojom je usvojio zahtjeve i preinačio presudu Okružnog suda tako što je tužbu apelanata (protiv navedenog rješenja Ministarstva od 12. februara 2014. godine) odbio kao neosnovanu.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatirao da iz spisa predmeta proizlazi da su u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta održane dvije usmene rasprave, prva 24. februara 2012. godine, sa izvršenim uviđajem na licu mjesta, i druga 12. marta 2012. godine u kancelarijama Ministarstva. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su rasprave održane prema uputama Okružnog suda datim u presudi od 14. decembra 2011. godine, "koja je donesena po tužbi tužilaca, koje je tada zastupao zajednički predstavnik [S.A.], a njega opunomoćenik Miroslava Drinić [...]". Vrhovni sud je naveo da je "dakle, već tada postojala punomoć za advokata koji je opunomoćenik tužilaca, koji ih je zastupao na raspravi održanoj 24.2.2012. godine i kojoj su prisustvovali i tužioci i imenovani opunomoćenik", a također i predstavnik udruženja građana Ekološko društvo "Kladari" D.Đ., "a koji su se tada na zapisnik izjasnili da ih, također, zastupa isti advokat". Vrhovni sud je, dalje, istakao da je raspravi održanoj 12. marta 2012. godine "prisustvovao iskazani opunomoćenik tužilaca po punomoći od 7.3.2012. godine i lično pozvani građani, koji su neposredni susjedi i graniče sa predmetnim zemljištem, a prisustvovala su i zainteresirana lica koja nisu pozvana na raspravu". Vrhovni sud je naveo da, "iako navedenu punomoć nisu potpisali svi tužioci (to su učinili kasnije u punomoći od 18. aprila 2012. godine), s obzirom na njihovu volju iskazanu u ranijem postupku da ih zastupa imenovani advokat, koji je prisustvovao raspravama, ne može se reći da tužiocima, od kojih su neki neposredni susjedi, a neki nisu, nije omogućeno učešće u postupku". Vrhovni sud je, dalje, naveo da je taj advokat zahtijevao da se svim prisutnim prizna svojstvo stranke i da se saslušaju pojedinačno, odnosno da se saslušaju i neposredni susjedi, što je učinjeno, a i oni koji to nisu, što nije učinjeno i što predstavlja propust. Međutim, konstatirajući da je advokat M.D., kao njihov iskazani opunomoćenik, dao izjavu na zapisnik, Vrhovni sud je zaključio da taj propust nije takve prirode da bi utjecao na zakonitost osporenog akta. Vrhovni sud je, također, naveo da je, osim toga, "njima svojstvo stranke već bilo priznato od nižestepenog suda, pa donošenje posebnog zaključka o tome nije bilo neophodno". Pri tome je naveo da ovo i pri činjenici da se, kada je u pitanju priznavanje svojstva stranke u postupku izdavanja odobrenja za građenje, to može učiniti naknadno samo u slučaju da strankama koje su vlasnici susjednih objekata to nije omogućeno prilikom izdavanja urbanističko-tehničkih uvjeta u kom postupku je, u smislu odredbe člana 53. stav 2. tačka đ) Zakona o uređenju prostora, trebalo voditi računa o njihovim pravima. Dakle, Vrhovni sud je istakao da se radi samo o licima čiji objekti neposredno graniče sa budućim planiranim objektima, koja mogu isticati samo prigovore u vezi sa utjecajem tih objekata na korištenje njihove imovine. Vrhovni sud je istakao da je u tom pravcu postupljeno u konkretnom slučaju i sa neposrednim susjedima, a da je i ostalim zainteresiranim licima omogućeno učešće u postupku i omogućeno da iznesu sve prigovore u vezi sa ugrožavanjem susjednih i okolnih objekata.

20. Dalje, Vrhovni sud je konstatirao da su prigovori značajni za konkretan postupak u potpunosti raspravljeni, jer je u postupku utvrđeno da su objekti tužilaca udaljeni od granice predmetne parcele više od 20 m, a od predmetnih objekata znatno više, shodno čemu planirani objekti ne mogu ugroziti njihove objekte i zemljište. Pri tome Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika sa usmene rasprave proizlazi da sa predmetnim zemljištem neposredno graniči apelant S.A., zatim, apelanti D.A. i M.S., ali da apelant S.A. i sam posjeduje farmu pilića, a apelant M.S. farmu svinja, dok je zemljište D.A. neizgrađeno, a kuća na udaljenosti od 150 metara. Također, Vrhovni sud je ukazao da su "ostali tužioci od predmetnog zemljišta odvojeni putem", što govori u prilog zaključku Ministarstva da nema utjecaja, ni ugrožavanja njihovog zemljišta i objekata.

21. Vrhovni sud je istakao da se ostali tužbeni prigovori odnose na činjenice koje se utvrđuju u postupku odobravanja Studije utjecaja na životnu sredinu i da se ne mogu isticati u ovom postupku. Pri tome je ukazao da je Studija bila javno objavljena i da su se tada mogle iznositi primjedbe, a da su nakon toga apelanti imali mogućnost da osporavaju i rješenje o ekološkoj dozvoli, koja je za predmetni objekt izdata 3. marta 2011. godine i koja je postala pravosnažna, zbog čega je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno prihvaćena kao odgovarajući dokaz u postupku izdavanja odobrenja za građenje proizvodnog kompleksa. Vrhovni sud je istakao da činjenica da su naknadno pokrenuli postupak revizije ekološke dozvole nije od utjecaja na odluku u ovom postupku, već eventualno, u zavisnosti od okončanja, može biti razlog za ponavljanje postupka. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je Ministarstvo pravilno zaključilo da je neosnovan prigovor tužilaca da na poljoprivrednom zemljištu nije dozvoljena izgradnja o čemu je dalo jasno obrazloženje.

22. Vrhovni sud je zaključio da se tužbeni prigovori odnose na povrede pravila postupka, dok činjenično utvrđenje nije argumentirano osporeno. Konstatirao je da je u vezi sa tim ukazano na propust da se upoznaju sa zahtjevom investitora za izmjenu građevinske dozvole od 22. maja 2012. godine i sa novom tehničkom dokumentacijom, koji Ministarstvo ne spori. Međutim, pri činjenici da se radi o izmjeni tehničke dokumentacije i lokacijskih uvjeta radi usklađivanja sa urbanističko-tehničkim uvjetima od maja 2012. godine iz kojih proizlazi da se radi o manjim odstupanjima u smislu pozicije određenih objekata na terenu u odnosu na urbanističko-tehničke uvjete iz 2010. godine, odnosno da nije došlo do promjene granica predmetne građevinske parcele koja je obuhvaćena osporenim odobrenjem, što je bitno, Vrhovni sud je ocijenio da ta odstupanja nemaju utjecaja na uvjete korištenja susjednih nekretnina, a ni na zakonitost osporenog akta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelanti tvrde da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. U vezi sa tim, apelanti tvrde da Ministarstvo u prvostepenom rješenju od 12. februara 2014. godine nije priznalo svojstvo stranke u postupku licima koja ne graniče sa predmetnom lokacijom, već, kao i u prethodnim rješenjima, samo licima koja sa njom graniče, pri čemu nije postupilo u skladu sa odredbom člana 127. ZUP-a. Također, tvrde da Ministarstvo u ponovnom postupku u kojem je doneseno to rješenje, suprotno zakonu, nije održalo javnu raspravu. Tvrde da Ministarstvo za to nije imalo opravdan interes i legitiman cilj kojim bi stavilo kao prioritet interes privatnog investitora nad interesima apelanata kao pojedinaca - žitelja mjesta u kojem se gradi farma tolikog kapaciteta. Također, smatraju da im Ministarstvo nije omogućilo da direktno učestvuju u smislu predlaganja dokaza koji im idu u prilog i da se izjašnjavaju na podneske i dokaze koje je predložila suprotna strana. Apelanti navode da je Vrhovni sud u osporenoj odluci sasvim drugačije nego u ranijim odlukama donesenim u istom postupku ocijenio i Studiju utjecaja na životnu sredinu. Navode da je Studija formalni akt i da se donosi u posebnom postupku a kako potječe iz 2011. godine i kako je investitor već izvršio određene izmjene kako u projektnoj dokumentaciji, tako i na terenu, upitno je koliko je adekvatna, ali i da jeste, smatraju da je pogrešno tumačenje da se ne mogu dokazivati štetni utjecaji takve farme u postupku izdavanja odobrenja za građenje, i to po proteku roka od sedam godina od izrađivanja Studije. Apelanti navode da je tokom predmetnog postupka izgrađen kompleks od šest farmi sa pratećim sadržajima, a da su samo na jednoj izgrađene fizičke zaštite od izduvnih gasova, isparavanja i prašine i da se uveliko osjećaju smrad i zagađenost zraka.

b) Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud tvrdi da je u obrazloženju osporene presude dao detaljne razloge za svoju odluku i da je detaljno obrazložio prigovore apelanata i razloge zašto je odbio njihove prigovore kao neosnovane. Smatra da su apelacioni navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.

26. Okružni sud, također, ističe da ostaje pri navodima datim u obrazloženju presude tog suda.

27. Ministarstvo navodi da su u postupku koji je prethodio donošenju rješenja tog ministarstva od 12. februara 2014. godine održane dvije usmene rasprave, i to: prva 24. februara 2012. godine sa izvršenim uviđajem na licu mjesta i druga 12. marta 2012. godine u prostorijama Ministarstva, a na kojima je omogućeno apelantima da učestvuju u postupku, i to tako što je njihov opunomoćenik dao izjavu na zapisnik, a na zahtjev opunomoćenika i svim neposrednim susjedima omogućeno je da se lično izjasne. Ministarstvo, dalje, navodi da se, u skladu sa odredbom člana 53. stav 2. tačka đ) Zakona o uređenju prostora, u postupku izdavanja lokacijskih uvjeta mora voditi računa o pravima vlasnika susjednih objekata, koji mogu isticati prigovore u vezi sa utjecajem tih objekata na korištenje njihove imovine, a da je u konkretnom slučaju omogućen neposrednim susjedima, ali i drugim licima koja nisu neposredni susjedi, da iznesu prigovore u vezi sa ugrožavanjem njihovih objekata. Ministarstvo, dalje, između ostalog, ukazuje da su prigovori koji su značajni za postupak izdavanja odobrenja za građenje u potpunosti raspravljeni i da je u postupku nesporno utvrđeno da sa predmetnim zemljištem nesporno graniče apelanti S.A., D.A. i M.S., ali da i S.A. posjeduje farmu pilića, a apelant M.S. farmu svinja, kao i da je zemljište D.A. neizgrađeno, a da se kuća nalazi na udaljenosti od 150 metara. Dalje, navodi da su ostali apelanti od predmetnog zemljišta udaljeni putem, što govori u prilog zaključku da nema utjecaja ni ugrožavanja zemljišta i objekata apelanata. Ministarstvo smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbije.

28. Investitor u cijelosti osporava apelacione navode. Smatra da je Ministarstvo u toku postupka donošenja rješenja u konkretnom slučaju u cijelosti ispoštovalo odredbe člana 38. ZOUP-a u vezi sa članom 127. istog zakona. Investitor tvrdi da je Ministarstvo provelo postupak u svemu po ranije datim uputama iz ranije presude Okružnog suda i svim zainteresiranim licima omogućilo da učestvuju u postupku i da je obavljen uviđaj na licu mjesta kojem su bili prisutni opunomoćenik apelanata i predstavnik Ekološkog društva "Kladari". Pri tome ističe da je izdavanju građevinske dozvole upravo prethodio dugotrajan proces ispitivanja utjecaja farmi na životnu sredinu, da je napravljena odgovarajuća studija utjecaja na životnu sredinu, da je izdata tzv. ekološka dozvola i sva druga dokumentacija, što sve ukazuje da je kompletan postupak koji je prethodio izdavanju građevinske dozvole proveden u skladu sa zakonom. Ukazuje da je pri toj nespornoj činjenici izdavanje rješenja o odobrenju za građenje samo formalnost. Pored toga, ukazuje da u spisima predmeta nije bilo potvrde o prebivalištvu ni za jednog od apelanata, pa zaključuje da je Okružni sud samo na njihovu "riječ" prihvatio da oni imaju neki interes u ovom postupku.

V. Relevantni propisi

29. Zakon o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02, 87/07 - ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenom glasilu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Stranka

Član 38.

Stranka je lice po čijem je zahtevu pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.

5. Punomoćnik

Član 45.

Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik može odrediti punomoćnika koji će je zastupati u postupku, osim u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave.

Radnje u postupku koje punomoćnik preduzima u granicama punomoći imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka, odnosno njen zakonski zastupnik.

I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave, a one se mogu od nje i neposredno tražiti.

Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu izjavu, može neposredno posle date izjave izmeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama koje se tiču činjenica postoji nesaglasnost između izjava stranke i njenog punomoćnika, organ će ceniti obe izjave u smislu člana 10. ovog zakona.

Član 47. stav (1)

Punomoć se može dati pismeno ili usmeno na zapisnik. Ako se u toku postupka ne sastavlja zapisnik o usmenoj punomoći staviće se zabeleška u spisu predmeta.

Član 49. stav (1) i (3)

Za obim punomoći merodavna je sadržina punomoći. Punomoć se može dati za ceo postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski ograničiti.

[...]

Na pitanja u vezi sa punomoći koja nisu uređena odredbama ovog zakona shodno se primenjuju odredbe zakona o parničnom postupku.

Član 127.

Ako se u postupku pojavi lice koje do tada nije učestvovalo u postupku kao stranka, pa zahteva da učestvuje u postupku kao stranka, službeno lice će ispitati njegovo pravo da bude stranka i o tome će doneti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to pravo dopuštena je posebna žalba.

Član 131.

Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i pravne interese.

Stranka ima pravo da iznosi činjenice koje mogu biti od uticaja na rešenje stvari i da pobija tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima. Ona ima pravo da sve do donošenja rešenja dopunjuje i objašnjava svoje navode, a ako to čini posle održane usmene rasprave, dužna je da obrazloži zbog čega to nije učinila na raspravi.

Službeno lice dužno je da pruži mogućnost stranci da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o predlozima i predloženim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svedocima i veštacima preko službenog lica, a sa njegovom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Organ neće doneti rešenje pre nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rešenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

5. Usmena rasprava

Član 137.

Službeno lice određuje, po svojoj inicijativi ili po predlogu stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razrešenje stvari, a mora je odrediti:

1) u upravnim stvarima u kojima učestvuju dve ili više stranaka sa suprotnim interesima ili

2) kad se treba izvršiti uviđaj ili saslušanje svedoka ili veštaka.

7. Uviđaj

Član 182.

Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje činjenica ili okolnosti potrebno neposredno opažanje službenog lica.

(Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.)

30. Zakon o uređenju prostora i građenju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/10):

Član 49. st. (1) do (4)

(1) Lokacijski uvjeti su tehnički stručni dokument koji određuju uvjete za projektiranje i građenje, a koji se izrađuje na osnovu ovog zakona, posebnih zakona i propisa donesenih na osnovu tih zakona, kao i dokumenata prostornog uređenja.

(2) Osnovi za izdavanje lokacijskih uvjeta su: zoning plan, regulacioni plan i urbanistički projekat, te plan parcelacije.

(3) Ako dokumenti prostornog uređenja iz stava 2. ovog člana nisu doneseni ili ako nije propisana obaveza njihovog donošenja, lokacijski uvjeti izrađuju se na osnovu raspoloživog dokumenta prostornog uređenja, stručnog mišljenja pravnog lica ovlašćenog za izradu prostorno-planske dokumentacije i uviđaja na licu mjesta.

(4) Izuzetno, ako strategija, prostorni ili urbanistički plan nije urađen, do donošenja tog dokumenta, lokacijski uvjeti izrađuju se na osnovu stručnog mišljenja pravnog lica ovlašćenog za izradu prostorno-planske dokumentacije i uviđaja na licu mjesta.

Član 53. stav (1) i stav (2) tačka đ)

(1) Urbanističko-tehnički uvjeti su stručni dokument kojim se definiraju uvjeti za izgradnju i korištenje objekta i zemljišta.

(2) Urbanističko-tehnički uvjeti, u zavisnosti od vrste objekta, definiraju:

[...]

đ) obaveze koje se moraju ispoštovati u odnosu na susjedne objekte,

[...]

Član 81.

Uz zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, investitor prilaže:

a) lokacijske uvjete,

b) dokaz o vlasništvu ili pravu građenja i posjedovni list,

v) glavni projekat u tri primjerka,

g) izvještaj o obavljenoj reviziji tehničke dokumentacije prema članu 73. ovog zakona,

d) izvještaj i potvrdu o izvršenoj nostrifikaciji u slučajevima iz člana 65. ovog zakona,

đ) ekološka dozvola, ako je potrebna,

e) rješenje o utvrđivanju visine naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i jednokratne rente, te dokaz o uplati utvrđenog iznosa naknada, odnosno ugovor o načinu izmirenja ovih obaveza,

ž) dokaz o uplati administrativne pristojbe i

z) druge dokaze određene posebnim zakonima, a koji su navedeni u lokacijskim uvjetima.

Član 84. st. (1) i (2)

(1) O zahtjevu za izdavanje odobrenja za građenje odlučuje nadležni organ u roku od 30 dana od dana prijema kompletnog zahtjeva.

(2) U postupku izdavanja odobrenja za građenje primjenjuje se Zakon o općem upravnom postupku, ukoliko odredbama ovog zakona nije drukčije propisano.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 013852 16 Uvp od 27. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 30. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

34. Imajući, dakle, u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelanti osporavaju navedenu odluku Vrhovnog suda smatrajući da su tom odlukom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je, u konačnici, osporenom presudom Vrhovnog suda, donesenom povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje, odbijena tužba apelanata protiv rješenja Ministarstva kojim je investitoru dato odobrenje za građenje poslovno-proizvodnog kompleksa od šest farmi za uzgoj pilića, a u kojem postupku su sporna bila pitanja da li apelanti imaju svojstvo stranke u postupku i da li građenje predmetnog kompleksa ugrožava njihove objekte, zemljište ili životnu sredinu u tom mjestu. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i praksu Ustavnog suda u sličnim predmetima, odnosno u predmetima kojima su apelanti osporavali odluke donesene u postupcima izdavanja urbanističke saglasnosti investitoru za izgradnju objekta (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj AP 745/17 od 13. februara 2019. godine, tačka 43, dostupnu na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da predmetni spor predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje, jer je presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljno utvrđenim činjenicama, te, shodno tome, na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i povredama procesnih odredaba i principa ravnopravnosti u postupku.

40. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Pri tome Ustavni sud naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije pruža procesnopravne garancije svakome o čijim se građanskim pravima ili obavezama odlučuje. Princip procesnopravne ravnopravnosti stranaka u građanskosudskom postupku obuhvata pravo svakog od učesnika da lično učestvuje u postupku, da iznosi činjenice i pravne stavove, te da predlaže dokaze i učestvuje u njihovom izvođenju. Također, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).

43. Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da je do povrede ovog principa u konkretnom slučaju došlo uslijed toga što, kako tvrde, Ministarstvo, postupajući suprotno procesnim odredbama, u ponovnom postupku nije održalo usmenu javnu raspravu i nije omogućilo apelantima da direktno učestvuju u predlaganju dokaza koji im idu u prilog i izjašnjenju na podneske i dokaze koje je predložila suprotna strana i što je svojstvo stranke u postupku priznalo samo apelantima koji graniče se predmetnim kompleksom, a ne i ostalim apelantima. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud konstatirao da u tom smislu nije bilo povrede procesnih odredaba na štetu apelanata, a o čemu je dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da je svojstvo stranke u postupku priznato u konkretnom slučaju svim apelantima (dakle, ne samo neposrednim susjedima) zbog čega donošenje posebnog zaključka o tome nije bilo potrebno. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je sve apelante u predmetnom postupku zastupao isti opunomoćenik – advokat M.D., a koja je u svojstvu njihovog opunomoćenika prisustvovala uviđaju od 24. februara 2012. godine, kojem su prisustvovali i svi apelanti (kako i apelanti sami tvrde u apelaciji), te koja je po punomoći od 7. marta 2012. godine prisustvovala usmenoj raspravi od 12. marta 2012. godine na kojoj je i dala izjavu. Pri tome Vrhovni sud je konstatirao da tu punomoć od 7. marta 2012. godine nisu potpisali svi apelanti, odnosno da su to učinili kasnije u punomoći od 18. aprila 2012. godine. Međutim, sud je obrazložio da, s obzirom na njihovu volju iskazanu u ranijem postupku da ih zastupa advokat M.D., koja je prisustvovala raspravama, ne može se reći da apelantima, od kojih su neki neposredni susjedi, a neki nisu, nije omogućeno da učestvuju u postupku. Vrhovni sud je obrazložio da je advokat M.D. zahtijevala da se svim prisutnim prizna svojstvo stranke i da se saslušaju pojedinačno, odnosno da se saslušaju i neposredni susjedi, što je učinjeno, a i oni koji to nisu, što nije učinjeno i što predstavlja propust, ali imajući u vidu da je advokat M.D., kao njihov iskazani opunomoćenik, dala izjavu na zapisnik, taj propust nije takve prirode da bi utjecao na zakonitost osporenog akta.

44. Dovodeći u vezu navedeno obrazloženje Vrhovnog suda sa odredbama čl. 45, 47. i 49. ZUP-a kojima su regulirana pitanja opunomoćenika, punomoći i obima punomoći, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je advokat M.D. prisustvovala uviđaju od 24. februara 2012. godine i usmenoj raspravi od 12. marta 2012. godine pred Ministarstvom u svojstvu opunomoćenika svih apelanata. Pri tome Ustavni sud zapaža da pitanje punomoći za zastupanje apelanata od advokata M.D. u postupku pred Ministarstvom nije ni problematizirano u apelaciji, već da je, zapravo, problematizirana činjenica što svi apelanti nisu saslušani na toj usmenoj raspravi na koji način im je, prema njihovom mišljenju, onemogućeno da predlažu dokaze i da se izjasne o dokazima suprotne strane, a o čemu se Vrhovni sud, kako je već navedeno, argumentirano izjasnio. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je opunomoćenik apelanata na usmenoj raspravi od 12. marta 2012. godine dala izjavu, te da je na uviđaju i na toj usmenoj raspravi mogla predlagati i druge dokaze i osporavati do tada izvedene dokaze suprotne stane, te uzimajući u obzir da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da joj je prije toga Ministarstvo ukazalo na mogućnost da razgleda spise predmeta i da joj je dostavilo lokacijske uvjete, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredaba procesnog prava u konkretnom slučaju, naročito odredbe člana 131. ZUP-a, niti povredu principa ravnopravnosti stranaka. Pored toga, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud konstatirao propust Ministarstva da apelante upozna sa zahtjevom investitora za izmjenu građevinske dozvole od 22. maja 2012. godine i sa novom tehničkom dokumentacijom, ali da je dao jasno i agrumentirano obrazloženje (da se radi o manjim odstupanjima u smislu pozicije određenih objekata pri čemu nije došlo do promjene granica predmetne građevinske parcele) zbog čega taj propust nema utjecaja na zakonitost osporenog akta, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, ni povredu principa ravnopravnosti u postupku.

45. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, također, dao jasno i agrumentirano obrazloženje za svoj zaključak da je odluka Ministarstva pravilna u smislu relevantnih odredaba Zakona o uređenju prostora kojim je reguliran postupak izdavanja odobrenja za građenje, te da su u konkretnom slučaju raspravljeni svi prigovori značajni za predmetni postupak i da je utvrđeno da izgradnja predmetnog kompleksa ne utječe, niti ugrožava zemljište i objekte apelanata, pri čemu je dato jasno i argumentirano obrazloženje zašto je pravilno prihvaćeno kao dokaz u predmetnom postupku pravosnažno rješenje o ekološkoj dozvoli i zašto se ostali prigovori apelanata koji se odnose na činjenice koje se utvrđuju u postupku odobravanja studije utjecaja na životnu sredinu ne mogu isticati u predmetnom postupku. Dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

46. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku i obrazloženje koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

47. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

48. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

49. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelanti ističu da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je Evropski sud utvrdio da, iako ne postoji nikakvo izričito pravo u Evropskoj konvenciji na čisti i tihi okoliš, u situaciji kad je neki pojedinac direktno i ozbiljno pogođen bukom ili drugim oblikom onečišćenja, može se pojaviti pitanje na osnovu člana 8. Evropske konvencije (vidi predmet Hatton i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 36022/97, stav 96, predmet López Ostra protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994, Serija A br. 303-C). Također, Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, br. 297-C, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine, tačka 24, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 22/06). Dom je, prema praksi Evropskog suda, mjesto, fizički definiran prostor, gdje se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštivanje svoga doma, što znači, kako je Evropski sud istakao, ne samo pravo na konkretni fizički prostor nego i na mirno uživanje toga prostora. Stoga, povrede prava na poštivanje doma nisu ograničene samo na fizičko onemogućavanje u mirnom uživanju doma, kao što je npr. neovlašteni ulazak u dom nekog lica, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što su buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja kojima se lice sprečava u uživanju u udobnosti svoga doma (vidi već citirani predmet Hatton).

50. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije (zapisnika o usmenoj raspravi od 12. marta 2012. godine i apelacije) proizlazi da su svi apelanti, izuzev apelanta Ekološko društvo "Kladari", posjednici i da žive u porodično-stambenim objektima u mjestu Kladari u kojem je osporenom odlukom odobrena gradnja predmetnog kompleksa od šest farmi za uzgoj pilića. Shodno tome, Ustavni sud će predmetnu apelaciju u kontekstu navedenog prava razmatrati u odnosu na apelante izuzev apelanta Ekološko društvo "Kladari", koje, s obzirom na to da nije fizičko lice, i ne može uživati garancije iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji ukazuju na negativne imisije koje se emitiraju iz predmetnog kompleksa, a koje apelanti identificiraju kao izduvne gasove, isparavanja, prašinu, smrad i zagađenost zraka, što dovodi do povrede navedenog prava.

51. Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju prvo mora utvrditi da li je uznemiravanje uzrokovano izduvnim gasovima, isparavanjem, prašinom, smradom i zagađenosti zraka doseglo minimalni nivo ozbiljnosti koja se traži da bi predstavljalo povredu člana 8. Evropske konvencije. Procjena te najmanje vrijednosti je relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su jačina i trajanje uznemiravanja, te njegovi fizički ili psihički učinci, opći kontekst i da li je šteta na koju se žali bila neznatna u odnosu na opasnosti okoline po život koje su normalne u svakom savremenom gradu (vidi, Evropski sud, predmet Fadeyeva protiv Rusije, presuda od 9. juna 2005. godine, aplikacija broj 55723/00, st. 68-69).

52. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom utvrđeno da izgradnja predmetnog kompleksa nema utjecaja, te da ne ugrožava zemljište i objekte apelanata, pri čemu je kao dokaz ocijenjeno "pravosnažno rješenje o ekološkoj dozvoli", koja je za predmetni objekt izdata 3. marta 2011. godine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelanti u predmetnom postupku, osim izjava, nisu predložili druge dokaze kojim bi eventualno dokazali prekomjernost dozvoljene imisije imajući u vidu namjenu predmetnog kompleksa objekata, Ustavni sud ne može zaključiti da bi imisije u vidu izduvnih gasova, isparavanja, prašine, smrada i zagađenosti zraka dosegle u konkretnom slučaju minimalni nivo ozbiljnosti koja se traži da bi predstavljalе povredu člana 8. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3016/17 od 17. jula 2019. godine, tačka 45, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

53. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

54. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, vezuju za utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud, također, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju "ne garantira pravo na uživanje posjeda u udobnom okruženju" (vidi, Evropski sud, predmet Galev i drugi protiv Bugarske, presuda od 29. septembra 2009. godine, aplikacija broj 18324/04). S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na efektivni pravni lijek

55. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da koriste i da su koristili pravne lijekove propisane zakonom u upravnom sporu, kao i investitor, a da činjenica da je osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojen investitorov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku kojom je odobrena gradnja predmetnog kompleksa dao dovoljno jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu u konkretnom postupku nije došlo ni do povrede principa ravnopravnosti stranaka u postupku.

57. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali da bi izgradnjom predmetnog kompleksa štetne imisije u vidu izduvnih gasova, isparavanja, prašine, smrada i zagađenosti zraka u konkretnom slučaju dosegle minimalan nivo ozbiljnosti koja se traži da bi predstavljalе povredu člana 8. Evropske konvencije.

58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da su apelanti imali mogućnost da koriste i da su koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u predmetnom postupku.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.