Službeni glasnik BiH, broj 17/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 11/17, rješavajući zahtjev Okružnog suda u Banjoj Luci (sudija Blagoje Dragosavljević), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se zahtjev Okružnog suda u Banjoj Luci (sudija Blagoje Dragosavljević) za ocjenu kompatibilnosti člana 201. stav 4. Zakona o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/16) sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se da je član 201. stav 4. Zakona o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/16) u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Okružni sud u Banjoj Luci (sudija Blagoje Dragosavljević, u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 15. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 201. stav 4. Zakona o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/16, u daljnjem tekstu: ZOR) sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i sa članom 6. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS) zatraženo je 19. decembra 2017. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

3. Narodna skupština nije dostavila odgovor na predmetni zahtjev.

III. Zahtjev a) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev

4. Podnosilac zahtjeva je naveo da se u parničnom predmetu broj 71 0 Rs 237264 17 Rsž koji se vodi pred Okružnim sudom u Banjoj Luci postavilo pitanje blagovremenosti tužbe za naplatu novčanih potraživanja, naknade za topli obrok za mart i april 2016. godine, koja su istaknuta prvi put na ročištu od 18. maja 2017. godine. Ukazano je da je tuženi u žalbi protiv prvostepene presude naveo da je tužbu potrebno odbaciti kao neblagovremenu, i to zbog proteka roka od šest mjeseci propisanog članom 201. stav 4. ZOR-a. Istaknuto je da je pitanje blagovremenosti tužbe jedno od osnovnih pitanja koje je potrebno riješiti i po službenoj dužnosti ispitati u svakom pojedinom radnom sporu.

b) Navodi iz zahtjeva

5. Podnosilac zahtjeva smatra da odredba člana 201. stav 4. ZOR-a (u daljnjem tekstu: sporna odredba) nije kompatibilna sa odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 6. Međunarodnog pakta.

6. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, da bi određeni propis bio zakon, osim po svojoj formi (donosiocu i propisanom postupku za donošenje), mora biti zakon u materijalnom smislu a to podrazumijeva da sadrži jasna i određena pravila koja nisu međusobno suprotstavljena.

7. Smatra da to nije slučaj sa ZOR-om koji u članu 201. stav 4. propisuje rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava od šest mjeseci od dana saznanja za učinjenu povredu prava, ili od dana učinjene povrede, zatim, u stavu 6. da se pokretanjem postupka za zaštitu prava pred sudom ili podnošenjem prijedloga za mirno rješavanje radnog spora prekidaju rokovi zastare. Pri tome zakon u ostatku uopće ne regulira posebne zastarne rokove ni po vrsti potraživanja, niti po dužini roka, a jedini rok koji propisuje je rok za tužbu za zaštitu prava koji nije rok zastarjelosti, nego je prekluzivni rok.

8. Ukazuje da u Poglavlju XV ZOR-a sudska zaštita novčanih potraživanja nije jasno regulirana, te da, zbog takvih nejasnih i nedorečenih pravila, postoji opasnost da se u sudskoj praksi rok od šest mjeseci računa ne samo kao rok za zaštitu prava nego i kao rok za prinudno ostvarivanje novčanih potraživanja, kakva je bila prevlađujuća sudska praksa u Republici Srpskoj prema ZOR-u koji je ranije važio u kojem su subjektivni rok od jedne godine i objektivni rok od tri godine jednako primjenjivani na novčana potraživanja, premda se radilo o prekluzivnom roku koji nije mogao biti primijenjen na novčano potraživanje, nego samo na zaštitu prava.

9. Podnosilac zahtjeva kao primjer jasnih i potpunih zakonskih normi ukazuje na član 114. ZOR-a Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 26/16), zatim, na čl. 195. i 196. ZOR-a Republike Srbije ("Službeni glasnik Republike Srbije" br. 24/05, 61/05, 54/09, 32/13, 75/14 i 13/17) i čl. 133. i 139. ZOR-a Republike Hrvatske ("NN" broj 93/14). Ukazuje da svaki od navedenih zakona propisuje rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa kao prekluzivni rok čijim se protekom gubi pravo na tužbu i prestaje samo pravo čija je zaštita trebalo da se ostvari, te ga razlikuje od rokova za podnošenje tužbe za naplatu novčanih potraživanja koja se zasnivaju neposredno na zakonu, kolektivnom ugovoru i ugovoru o radu kojima su izričito propisani rokovi zastarjelosti potraživanja u dužini od tri ili pet godina naspram ovih šest mjeseci i to jedino u Republici Srpskoj.

10. Prema tome, podnosilac zahtjeva smatra da Poglavlje XV ZOR-a, a naročito član 201, nije na jasan način definiralo i ragraničilo: rok za tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa kao prekluzivni rok i rok za tužbu radi prinudne naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa kao rok zastarjelosti, te njegovu dužinu, što jeste pozitivna obaveza Republike Srpske.

11. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, time je u primjeni novog ZOR-a, kao i prethodnog, ponovo omogućena proizvoljnost, i to na štetu ekonomski slabije stranke i protivno ustavnom principu socijalne pravde, da se prekluzivni rok za zaštitu prava tumači u sudskoj praksi kao rok za sve tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, bez obzira na to da li se ostvaruje zaštita prava ili novčanog potraživanja, pa bi i tužbe radnika za naplatu plaća koje nisu utužene u roku od šest mjeseci bile odbačene kao neblagovremene, dok radnici u Federaciji BiH i Republici Srbiji za to imaju rok od tri godine, i to kao rok na koji sud ne pazi po službenoj dužnosti, a u Republici Hrvatskoj kao rok čija je dužina pet godina.

12. Istaknuto je da je takvo utvrđivanje roka za prinudno ostvarivanje novčanih potraživanja iz radnog odnosa suprotno osnovnom principu da su rokovi u kojima se prinudno ostvaruju potraživanja zastarni rokovi, a rokovi u kojim se ostvaruju i vrše prava prekluzivni rokovi, što znači da ZOR nije usklađen sa ostalim osnovnim zakonima u pravnom sistemu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Naglašeno je da, u slučaju kada bi se primijenio utvrđeni rok i na zaštitu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, to ne bi bilo u skladu sa pravom na pristup sudu, pravom na imovinu, pravom na rad, na garanciju zarade i obavezu države da preduzima odgovarajuće mjere za očuvanje prava na rad i zaradu. Navedeno je da, ako bi se taj rok kao prekluzivni prihvatio i za novčana potraživanja, onda bi njegovim protekom prestalo i samo pravo radnika na isplatu, što bi značilo da poslodavac nakon šest mjeseci, ako nije bilo tužbe, nije ni dužan da plati neisplaćena novčana potraživanja.

13. Dalje navodi da je i samo propisivanje roka od šest mjeseci tako da se početak roka definira alternativno od dana saznanja ili od dana učinjene povrede protivrječno pošto se ovi načini računanja rokova dovode u međusobnu koliziju.

14. Istaknuto je da se u prvom slučaju radi o računanju tzv. subjektivnih rokova, dok se u drugom slučaju radi o računanju objektivnog roka, tako da je ovdje, u suštini, propisan samo objektivni rok od šest mjeseci od učinjene povrede, pa preostali dio odredbe nepotrebno unosi zabunu.

15. Podnosilac zahtjeva je naveo da je isto pitanje sporno u većem broju predmeta, te da je blagovremenost tužbe jedno od osnovnih pitanja u svakom radnom sporu, jer je sud dužan da po službenoj dužnosti pazi na blagovremenost tužbe. Također, podnosilac zahtjeva traži da ovo pitanje Ustavni sud razmotri što hitnije, imajući u vidu da je postupak u parnicama iz radnih odnosa hitan, u smislu člana 420. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP).

16. Također, podnosilac zahtjeva smatra da je korisno za sve sudove u Republici Srpskoj da se upoznaju sa pravnim shvatanjem Ustavnog suda u pogledu tumačenja i primjene člana 201. ZOR-a, tj. da li se, prema shvatanju Ustavnog suda, a imajući u vidu Poglavlje XV ZOR-a, u cjelini rok od šest mjeseci odnosi samo na tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, tako da se ovaj prekluzivni rok ne odnosi na tužbe za zaštitu novčanih potraživanja, ili se radi o roku za zaštitu svih prava iz radnog odnosa, uključujući i prinudnu naplatu novčanih potraživanja koja se zasnivaju neposredno na zakonu, kolektivnom ugovoru i ugovoru o radu.

17. Podnosilac zahtjeva ukazuje da, prema ZPP, okružni sudovi u Republici Srpskoj nemaju pravnu mogućnost da iniciraju pred Vrhovnim sudom RS postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja. Također, navodi da je Ustavni sud RS u Odluci broj U 32/16 od 22. februara 2017. godine ocijenio da je član 201. ZOR-a RS u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, ali da taj sud nije dao bliže pravno tumačenje te odredbe u smislu pitanja koje se postavlja predmetnim zahtjevom.

IV. Relevantni propisi

18. Zakon o radu RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 201.

(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava.

(2) Pravo na podnošenje prijedloga i tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

(3) Prijedlog za mirno rješavanje radnog spora radnik može da podnese u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.

(4) Tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede.

(5) Tužbu iz stava 4. ovog člana radnik može da podnese ukoliko prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja spora kod nadležnog organa.

(6) Pokretanjem postupka iz st. 3. i 4. ovog člana prekidaju se rokovi zastare.

V. Dopustivost

19. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

20. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Okružni sud u Banjoj Luci (sudija Blagoje Dragosavljević), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

21. Podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud odluči o kompatibilnosti sporne odredbe ZOR-a sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 6. Međunarodnog pakta.

22. Sporna odredba ZOR-a glasi:

Član 201. stav 4.

(4) Tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva smatra da sporna odredba nije u skladu sa pravom na pristup sudu, budući da se njome jasno ne propisuje da li se ona odnosi na sve tužbe iz radnog odnosa, uključujući i tužbe povodom novčanih potraživanja iz radnih odnosa, koje se, prema općem pravnom principu, kako to ukazuje podnosilac zahtjeva, podnose u zastarnim rokovima, a ne u prekluzivnim rokovima kakav je, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, rok za podnošenje tužbe iz sporne odredbe. Shodno navedenom, podnosilac zahtjeva upućuje na zakonska rješenja propisana u ZOR-u FBiH, Republike Hrvatske i Republike Srbije u kojima se pravo na novčana potraživanja ostvaruje u posebnim zastarnim rokovima koji su duži u odnosu na rok iz sporne odredbe.

26. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se konkretan predmet, povodom kojeg je podnesen predmetni zahtjev, odnosi na pitanje blagovremenosti tužbe za naplatu novčanih potraživanja u kojem je tuženi protiv prvostepene presude podnio žalbu u kojoj predlaže sudu da odbaci tužbu tužitelja kao neblagovremenu zbog proteka roka od šest mjeseci, kako je to propisano spornom odredbom.

27. Slijedeći navedeno, proizlazi da predmetni zahtjev pokreće pitanje kršenja ustavnog prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te će sa tog aspekta Ustavni sud razmotriti predmetni zahtjev.

28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a da je jedan vid tog prava i pravo na pristup, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), to pravo nije apsolutno, ono može podlijegati ograničenjima. U tom smislu, Evropski sud je u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine ukazao da pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. nije apsolutno pravo, već može podlijegati ograničenjima. Dozvoljenost ograničenja se implicitno podrazumijeva s obzirom na to da pravo pristupa sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da bude zakonski uređeno od države koje može varirati u smislu vremena i mjesta, u skladu s potrebama i resursima zajednice i pojedinaca. Stoga, prema mišljenju Evropskog suda, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u pogledu ovog zakonskog uređivanja, ali je na Sudu da donese konačnu odluku o tome da li su ispunjeni zahtjevi Evropske konvencije. Ograničenja prava na pristup sudu su u skladu sa članom 6. samo ako ne ograničavaju, ili ne umanjuju pristup sudu strana u postupku na takav način ili u tolikoj mjeri da to dovodi u pitanje samu suštinu toga prava. Konačno, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako nemaju legitiman cilj, ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja koji se nastoji postići. Dalje, u citiranoj odluci Evropski sud je ukazao da zadatak Suda nije da zauzme mjesto domaćih sudova. Prvenstveno je na domaćim organima vlasti, a posebno na sudovima, da riješe probleme u vezi sa tumačenjem domaćih zakona. Uloga Suda ograničena je na to da utvrdi da li su učinci takvog tumačenja u skladu sa Konvencijom. Ovo se posebno odnosi na tumačenje pravila procesne prirode od sudova, poput vremenskih rokova za podnošenje dokumenata, ili podnošenje žalbi (vidi, Evropski sud, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 25. februara 2014. godine, st. 37. i 38).

29. Dovodeći navedeno u kontekst predmetnog zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da se spornom odredbom propisuje rok od šest mjeseci za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sporna odredba sama po sebi nesporno predstavlja ograničenje, odnosno umanjenje prava na pristup sudu, budući da se njome propisuje rok u kojem radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa, nakon čijeg isteka takva tužba postaje neblagovremena. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati da li sporna odredba ograničava ili umanjuje pristup sudu na takav način ili u tolikoj mjeri da to dovodi u pitanje samu suštinu toga prava. U tom pogledu Ustavni sud upućuje na predmet Evropskog suda Eşim protiv Turske u kojem je Evropski sud naveo da pravila koja pokrivaju rokove za podnošenje treba da osiguraju primjereno provođenje pravde. Tako, pravila koja su u pitanju, ili njihova primjena, ne bi trebalo da spriječe stranke da koriste raspoloživi pravni lijek. Pored toga, Sud mora da vrši ocjenu u svakom slučaju u svjetlu posebnih svojstava postupka koji je u pitanju i sa upućivanjem na predmet i svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje je navedeno da, iako je pravo na podnošenje tužbe, naravno, predmet zakonskih zahtjeva, sudovi su obavezni da primijene pravila postupka izbjegavajući i pretjerani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka i pretjeranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrijednim (ništavim, beznačajnim) proceduralne zahtjeve predviđene zakonima. Ustvari, pravo na pristup sudu je ugroženo kada pravila prestaju da služe ciljevima pravne sigurnosti i primjerenog provođenja pravde i stvore neku vrstu barijere koja sprečava stranku da nadležni sud odluči o njegovom ili njenom predmetu u meritumu (vidi, Evropski sud, Eşim protiv Turske, presuda od 17. septembra 2013. godine, st. 20. i 21).

30. U smislu navedenog Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva problematizira vrstu roka iz sporne odredbe (prekluzivni ili zastarni rok), kao i vrstu prava iz radnog odnosa na koje se odnosi tužba iz sporne odredbe. Međutim, Ustavni sud u ovoj odluci, prilikom razmatranja predmetnog zahtjeva, neće se baviti pitanjem pravne prirode roka ili vrstom potraživanja iz radnog odnosa, već isključivo ustavnim pitanjem o tome da li sporna odredba, sama za sebe, predstavlja kršenje ustavnog prava na pristup sudu, kao segmenta prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je ZOR lex specialis u pogledu reguliranja pitanja iz radnih odnosa, kao i zaštite prava iz radnih odnosa, kao specifične materije u pravnom sistemu jedne države. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je spornom odredbom zakonodavac propisao rok od šest mjeseci za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa. Pri tome zakonodavac u spornoj odredbi ne pravi razliku između prava iz radnih odnosa, niti taksativno nabraja na koja se prava iz radnih odnosa ova odredba odnosi iz čega proizlazi da se ona odnosi na sva prava iz radnog odnosa, uključujući i pravo na novčana potraživanja. Sve navedeno ni na koji način, prema mišljenju Ustavnog suda, nije nerazumno, niti u suprotnosti sa ostvarivanjem ustavnog prava na pristup sudu, već upravo diskreciono pravo svake države da ovu oblast uredi prema vlastitim zahtjevima i potrebama, pazeći pri tome da takvo zakonsko uređenje ne dovede u pitanje samu suštinu toga prava.

31. Ustavni sud primjećuje da podnosilac zahtjeva ukazuje na druge pravne sisteme u kojima se pravi razlika između rokova za ostvarivanje novčanih potraživanja u odnosu na druga prava iz radnih odnosa, te se, u skladu s tim, za novčana potraživanja propisuju posebni zastarni rokovi koji su prema svojoj prirodi duži. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno upravo pokazuje da države uživaju polje slobodne procjene u smislu propisivanja odgovarajućih zakonskih rješenja u pogledu propisivanja rokova kojima se ograničava, odnosno umanjuje pravo na pristup sudu, a koja su najprihvatljivija za njihove pravne sisteme uvažavajući određene karakteristike tih pravnih sistema. Razlika u zakonskim rješenjima pojedinih pravnih sistema u pogledu rokova za ostvarivanje odgovarajućih prava iz radnih odnosa ne znači automatski kršenje prava na pristup sudu sve dok takva rješenja ne dovode u pitanje samu suštinu toga prava. Naime, odlučujuće je da li se takvim zakonskim ograničenjima nameće pretjerani teret za podnošenje tužbe za ostvarivanje prava iz radnog odnosa na način da su radnici onemogućeni da koriste raspoloživi pravni lijek o kojem treba da odluči meritorno nadležni sud.

32. Prema tome, iako rokovi sami po sebi predstavljaju ograničenje ili umanjenje prava na pristup sudu, svako zakonsko rješenje u smislu nametanja rokova za ostvarivanje određenih prava treba sagledati sa stanovišta razumnosti, proporcionalnosti, odnosno da li se takvim ograničenjima stavlja pretjeran teret za one koji treba da ostvare određena prava, u konkretnom slučaju radnike koji ostvaruju prava iz radnih odnosa. S tim u vezi, prema mišljenju Ustavnog suda, sporna odredba na radnike ne stavlja pretjeran teret u smislu ostvarivanja njihovih prava iz radnih odnosa (ni po vrsti prava, niti po dužini roka), te se njome radnicima ne postavljaju takvi uvjeti koje oni ne bi mogli ispuniti u smislu korištenja raspoloživog pravnog lijeka (tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa) o kojem meritorno treba da odluči nadležni sud. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, sporna odredba ne predstavlja takvu barijeru koja sprečava stranku da nadležni sud odluči o njegovom ili njenom predmetu u meritumu. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, nepropisivanje posebnih rokova za ostvarivanje novčanih potraživanja ne umanjuje radnicima samu suštinu ostvarivanja tih prava, u skladu sa spornom odredbom, niti ima utjecaja na ostvarivanje njihovog prava na pristup sudu. Osim toga, prema mišljenju Ustavnog suda, sporna odredba ni u kom slučaju nije ni nejasna niti neprecizna, budući da, u skladu s njom, radnici mogu uskladiti svoje ponašanje i podnijeti tužbe za zaštitu prava iz radnih odnosa u roku koji je njome propisan, a koji nije nerazuman.

33. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da, iako sporna odredba predstavlja ograničenje u pogledu prava na pristup sudu, ona nikako ne dovodi u pitanje suštinsko ostvarivanje prava na pristup sudu u pogledu vrste prava iz radnog odnosa čija se zaštita traži, niti u pogledu roka u kojem se podnosi tužba. Prema mišljenju Ustavnog suda, sporna odredba je jasna i njen cilj nije da onemogući lica koja su ovlaštena da podnesu tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa da nadležni sud odluči o meritumu njihovog zahtjeva, ukoliko tužbu podnesu unutar roka koji je propisan spornom odredbom. Dakle, ovakva zakonska rješenja koja su regulirana spornom odredbom ne krše pravo na pristup sudu budući da su razumna. Međutim, pasivno držanje radnika, odnosno podnošenje tužbe nakon propisanog roka, dovodi do neblagovremenosti tužbe. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, nije nerazumno dovoditi u pitanje samu suštinu prava na pristup sudu, već upravo služi ciljevima pravne sigurnosti i primjerenog provođenja pravde, a ne kako bi stvorila neku vrstu barijere koja sprečava radnike da nadležni sud odluči o njihovom predmetu u meritumu. Stoga, Ustavni sud smatra da ograničenja koja su propisana spornom odredbom nisu nerazumna, odnosno njima se na radnike ne stavlja pretjeran teret u smislu ostvarivanja nekog od prava iz radnog odnosa iz čega proizlazi da se spornom odredbom ne krši ustavno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Pored navedenog, Ustavni sud naglašava da samo tumačenje i primjena sporne odredbe u praksi nije zadatak Ustavnog suda, već je to zadatak redovnih sudova. Naime, u smislu člana VI/3.c), Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je spornom odredbom došlo do kršenja nekog ustavnog prava, u konkretnom slučaju prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje, a ne da tumači spornu odredbu na način kako bi ona trebalo da se primjenjuje u praksi, niti da riješi sporno pravno pitanje koje se nalazi na rješavanju pred redovnim sudom (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/13 od 5. jula 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 30). Pitanje proizvoljnosti u tumačenju i primjeni sporne odredbe od redovnih sudova prilikom rješavanja konkretnih predmeta, odnosno spornih pravnih pitanja koja se pojave u konkretnom predmetu eventualno može biti predmet apelacione nadležnosti Ustavnog suda u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

35. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je sporna odredba u skladu s odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i odredbom člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o navodima podnosioca zahtjeva o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode podnosioca zahtjeva o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 6. Međunarodnog pakta budući da su navodi podnosioca zahtjeva o kršenju ovih prava identični navodima koje je Ustavni sud već ispitao kroz pravo na pravično suđenje.

VII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da je član 201. stav 4. ZOR-a kompatibilan sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije budući da navedena odredba sama po sebi nije nejasna, te da ograničenja koja se njome uspostavljaju nisu nerazumna u smislu ostvarivanja same suštine prava na pristup sudu, odnosno ne predstavljaju pretjeran teret za radnike, već upravo služe ciljevima pravne sigurnosti i primjerenog provođenja pravde.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.