Službeni glasnik BiH, broj 8/25

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2990/22, rješavajući apelaciju Zdravka Škorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Škorića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 035609 22 Gž 2 od 17. maja 2022. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zdravko Škorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Amir Ezić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 27. jula 2022. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 035609 22 Gž 2 od 17. maja 2022. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Grada Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. februara 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je dostavljene odgovore 16. maja 2024. godine proslijedio apelantu na izjašnjenje.

4. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 21. decembra 2016. godine podnio tužbu protiv tužene Općine Bosanska Krupa, zastupane po Općinskom pravobranilaštvu Bosanska Krupa, radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama i uknjižbe prava vlasništva na nekretninama. Tokom postupka se kao sporno postavilo pitanje da li se pravo vlasništva uopće može steći na predmetnim nekretninama koje se vode kao "općenarodna" imovina" – poljoprivredno zemljište.

7. Tužena je osporila tužbeni zahtjev navodeći da apelant nije bio zakonit i savjestan posjednik predmetnih nekretnina jer društveno preduzeće u kojem je apelant radio i koje mu je dodijelilo predmetne nekretnine nije bilo vlasnik tih nekretnina s obzirom na to da su one upisane kao "općenarodna" imovina.

8. Nakon provedenog parničnog postupka i izvođenja dokaza, Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 035609 20 P 2 od 19. novembra 2021. godine utvrđeno je da je apelant stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine prikazane na skici vještaka geodetske struke (vještak je označio 5.520 m² zemljišta). Presudom je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda i Službi za prostorno uređenje, geodetsko-pravne i katastarske poslove tuženog da na osnovu utvrđenja iz stava 1. izreke presude izvrše upise prava vlasništva i posjeda u zemljišnoj knjizi i katastru u korist apelanta s dijelom 1/1. U postupku je utvrđeno da su odlukom Radničkog savjeta Društvenog preduzeća "Brazda" od 30. decembra 1989. godine apelantu dodijeljene predmetne nekretnine na korištenje radi izgradnje stambenog objekta. Utvrđeno je da je apelant na nekretninama sagradio kuću i pomoćne objekte, posadio voćnjak i da nekretninu koristi od dodjele do danas za ispašu stoke, te da niko nikada nije osporavao apelantovo pravo na korištenje tih nekretnina. Utvrđeno je da su sve navedene okolnosti konstatirane u Zapisniku o toku izlaganja na javni uvid podataka i nekretnina i utvrđivanja prava na nekretninama, koji je sačinjen 26. augusta 1991. godine. Također je utvrđeno da se predmetno zemljište i danas vodi kao općenarodna imovina.

9. Općinski sud je naveo da Općina Bosanska Krupa nikada nije podnijela tužbu protiv apelanta radi predaje u posjed navedenih nekretnina. Iz tog razloga, kao i imajući u vidu način na koji su apelantu dodijeljene nekretnine, Općinski sud je smatrao da je apelant sve vrijeme koristio i posjedovao predmetne nekretnine smatrajući da su njegovo vlasništvo. U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da apelanta, počevši od 1989. godine do danas, niko nije smetao u posjedu nekretnina, niti je osporavao njegovo pravo na nekretninama te da je stoga apelant savjestan posjednik predmetnih nekretnina.

10. Općinski sud je istakao da je članom 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u posjed nekretnine, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju vrijeme posjedovanja može računati od 10. oktobra 1995. godine kada je Zakonom o osnovima vlasničko-pravnih odnosa izostavljena zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu. Obrazloženo je da se navedeni rok računa do dana zaključenja glavne rasprave u tom predmetu. Kako se, dakle, vrijeme apelantovog posjedovanja računa od 10. oktobra 1995. pa do 27. oktobra 2021. godine, kada je zaključena glavna rasprava, Općinski sud je zaključio da je apelant u savjesnom posjedu nekretnina više od 20 godina. Tako je kod apelanta "formirano ubjeđenje da je on vlasnik predmetne nekretnine kroz sve vrijeme posjeda na nekretnini", čime je ostvareno vrijeme savjesnog posjedovanja potrebno za dosjelost shodno članu 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 18 0 P 035609 22 Gž 2 od 17. maja 2022. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je naveo da predmetne nekretnine u naravi čini poljoprivredno zemljište – oranica, upisano kao "Todića njiva", koje se u zemljišnim knjigama vode kao općenarodna imovina. Dakle, radi se o državnoj imovini i onda pravo vlasništva na tom zemljištu ima država BiH, a njime raspolaže Federacija BiH u skladu sa članom 98. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu FBiH. Stoga se ne može ni steći pravo vlasništva dosjelošću na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu. Kantonalni sud je smatrao da tužena Općina Bosanska Krupa nije vlasnik predmetnog zemljišta te da stoga nije ni pasivno legitimirana u toj pravnoj stvari.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju u vezi sa članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članom 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i političkim pravima. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant navodi da je tuženi morao dokazati da je država BiH upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama jer se tek nakon tog utvrđenja moglo raspravljati o pasivnoj legitimaciji tuženog. Dakle, apelant tvrdi da vlasnik predmetnog zemljišta nije država BiH jer nije upisana u zemljišnim knjigama. U slučaju da je država upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama, tek onda bi pravo raspolaganja na predmetnom zemljištu imala Federacija BiH shodno odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu FBiH. U tom slučaju apelant bi zaista bio obavezan da tuži Federaciju BiH. Apelant navodi da je o istom pitanju Kantonalni sud donio sasvim suprotnu Presudu broj 23 0 P 045654 21 Gž od 16. septembra 2021. godine, čime je proizvoljno primijenio relevantno pravo i izvršio diskriminaciju apelanta na nacionalnom osnovu jer je pripadnik srpskog naroda.

b) Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana zbog toga što se na državnoj imovini ne može stjecati pravo vlasništva.

14. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/94 i 18/94) relevantne odredbe glase:

Član 28.

Savjestan i zakoniti držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom tri godine.

Savjestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Savjestan držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Nasljednik postaje savjestan držalac od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavjestan držalac, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati, a vrijeme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa.

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

16. U Zakonu o osnovama vlasničkih odnosa ("Službeni list Republike BiH" broj 37/95 od 2. oktobra 1995. godine) relevantne odredbe glase:

Član 30.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 31.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom tri godine savjesnog i zakonskog posjeda.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom šest godina savjesnog posjeda.

Član 32.

Nasljednik stiče savjestan posjed od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostaviočev posjed bio nesavjestan, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati.

U slučaju iz stava 1. ovog člana vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa.

Član 33.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Na zastoj, odnosno prekid dosjelost shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

Član 55.

Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom državnog organa i dosjelošću.

Član 85.

Do donošenja zakona, u pogledu susjedovnih odnosa, prava plodouživanja, prava upotrebe, prava stanovanja i prava stvarnog tereta primjenjivat će se, kao pravna pravila, propisi koji su bili na snazi na dan 6. 4. 1941. godine, ako nisu u suprotnosti sa Ustavom i zakonima Republike i Bosne i Hercegovine.

Član 86.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94).

17. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 od 9. marta 1998. godine i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protek[l]om dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 33.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom tri godine savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom šest godina savjesnog posjeda.

Član 34.

Nasljednik stječe savjestan posjed od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostaviteljev posjed bio nesavjestan, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati.

U slučaju iz stava 1. ovog članka, vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa.

Član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

Član 95.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena zakona i drugih propisa o vlasničkim odnosima koji se primjenjuju na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 96.

Ovaj zakon će se uskladiti sa odgovarajućim zakonom Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona.

18. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 58.
Sticanje dosjelošću

(1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

(5) Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

(7) Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

Član 371. stav (1) tačka 12. i stav (3)

Prestanak važenja zakona

(1) Početkom primjene ovoga zakona prestaju važiti sljedeći zakoni:

12) Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03).

(3) U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona.

19. U Zakonu o pretvorbi društvene svojine ("Službeni list RBiH" broj 33/94 od 25. novembra 1994. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona Republika Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Republika) postaje nosilac prava svojine na imovini u društvenoj svojini na kojoj pravo raspolaganja nema Federacija Bosne i Hercegovine i to:

1. prirodnim bogatstvima i dobrima u općoj upotrebi;

2. društvenom kapitalu iskazanom u bilansima stanja pravnih lica na dan 31. decembra 1991. godine;

3. sredstvima na kojima pravo korišćenja i upravljanja imaju: mjesne zajednice, društvene organizacije, udruženja građana i političke organizacije, izuzev sredstava koja su te zajednice i organizacije pribavile iz drugih izvora osim budžeta, sredstava za finansiranje zajedničkih potreba, donacija društvenih pravnih lica i samodoprinosa građana;

4. nekretninama koje su izgrađene ili po drugom osnovu stečene iz sredstava budžeta, sredstava za finansiranje zajedničkih potreba te sredstava samodoprinosa građana i donacija bez obzira da li se kod društvenog pravnog lica kao korisnika vode ili ne vode u poslovnim knjigama, odnosno da li su upisane u zemljišne knjige.

20. U Zakonu o poljoprivrednom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH" broj 52/09 od 10. augusta 2009. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim Zakonom utvrđuju se: definicije, osnovni principi i upravljanje, zaštita, korištenje, uređenje, raspolaganje, evidencije, nadzor nad provođenjem ovog Zakona, krivične odredbe, prijelazne i završne odredbe, kao i ostala značajna pitanja koja se odnose na poljoprivredno zemljište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Član 2.

Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i dobro od općeg interesa za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu, uživa posebnu zaštitu, koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne može se koristiti u druge svrhe, osim u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom.

Član 98.

Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država osim onog koje se vraća ranijim vlasnicima prema posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže Federacija prema općim propisima o raspolaganju nekretninama, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

Odlukom kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države obavezno se osigurava zaštita i unapređenje privredno-ekonomskih, ekoloških i drugih interesa države i njenih građana.

Odluka iz stava 2. ovog člana nije upravni akt.

Akt o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta (zakup, koncesija i zamjena) mora biti donesen u skladu sa ovim Zakonom i drugim pratećim propisima koji reguliraju ovu oblast.

Akt donesen suprotno utvrđenoj proceduri iz stava 2. ovog člana smatra se ništavnim.

Član 99.

Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države je u pravnom prometu, ali se ne može prodavati.

Poljoprivredno zemljište može se staviti u promet u obliku zakupa, koncesije i zamjene, ali isključivo radi zasnivanja primarne poljoprivredne proizvodnje.

Uvjet za stavljanje u promet poljoprivrednog zemljišta je uspostavljanje katastra i zemljišnih knjiga koji će omogućiti nesmetan promet nekretnina i dati osnov za uspostavu efikasnog tržišta zemljištem.

Poljoprivredno zemljište u privatnom vlasništvu uživa poseban tretman, ali za njega ne važe navedene zabrane iz stava 1. ovog člana.

Strani državljani ne mogu steći vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem pravnim poslom, ali mogu nasljeđivanjem.

Član 100.

Promet državnim poljoprivrednim zemljištem može se vršiti samo u cilju obavljanja poljoprivredne djelatnosti, osim u slučajevima propisanim ovim Zakonom.

Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države može ići u prodaju samo u izuzetnim slučajevima kada Parlament Federacije Bosne i Hercegovine utvrdi opći interes za prodaju državnog zemljišta.

21. U Odluci visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine broj 343/05 od 18. marta 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/05 od 4. aprila 2005. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i

2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.

Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

Član 3.

Imovina i prava preduzeća, registrovana kao takva, koja su predmet privatizacije prema Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 14/98 i 14/00) i važećih propisa donesenih na osnovu njega, izuzimaju se od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/05, u daljem tekstu: "Komisija") može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Član 4.

Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, i to najkasnije u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 5.

Ovaj zakon stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje u "Službenom glasniku BiH".

22. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 22/22 od 15. aprila 2022. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08), član 1. stav (2) mijenja se i glasi:

"U smislu ovog Zakona, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija;

2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. godine;

3. poljoprivredno zemljište, za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da predstavlja državnu imovinu u svojoj odluci u predmetu br. U-8/19;

4. rijeke, šume i šumsko zemljište, za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da predstavljaju državnu imovinu u svojim odlukama u predmetima br. U-9/19 i br. U-4/21."

Član 2.

Član 2. stav (1) mijenja se i glasi:

"Bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona ili propisa, državnom imovinom može raspolagati isključivo Bosna i Hercegovina, kao njen titular, u skladu s odredbama ovog zakona."

23. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07, 58/08 i 22/22)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ovog Zakona, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija;

2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. godine;

3. poljoprivredno zemljište, za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da predstavlja državnu imovinu u svojoj odluci u predmetu br. U-8/19;

4. rijeke, šume i šumsko zemljište, za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da predstavljaju državnu imovinu u svojim odlukama u predmetima br. U-9/19 i br. U-4/21.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.

Bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona ili propisa, državnom imovinom može raspolagati isključivo Bosna i Hercegovina, kao njen titular, u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

VI. Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s povredom prava na zabranu diskriminacije po nacionalnom osnovu iz člana 14. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji nije pozvao na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, nego isključivo na kršenje prava na pravično suđenje u vezi s pravom na zabranu diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da shodno svojoj standardnoj praksi, kao i pravilu iura novit curia, može navode apelacije podvesti pod standarde prava u odnosu na koje smatra da je najsvrsishodnije da se apelacija ispita. Ustavni sud smatra da navodi apelacije prvenstveno pokreću pitanje poštovanja prava na imovinu s obzirom na to da iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi stav da u smislu odredbi relevantnih zakona nije moguće steći pravo vlasništva dosjelošću na poljoprivrednom zemljištu u "općenarodnoj imovini", odnosno na državnoj imovini.

Pravo na imovinu

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. Ustavni sud ukazuje da su opća načela za procjenu da li je miješanje u imovinu u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju utvrđena u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju slijedi i Ustavni sud. Prvo se mora utvrditi da li postoji imovina zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a onda da li je došlo do miješanja u takvu imovinu. Zatim, miješanje u pravo na imovinu mora biti izvršeno "u skladu sa zakonom". Osim toga, miješanje u imovinu mora biti u javnom interesu i mora postojati pravična ravnoteža između javnog interesa i prava na imovinu.

Da li postoji pravo zaštićeno članom 1. Protokola broj 1

30. U ovom slučaju u pitanju je bio spor oko prava vlasništva na predmetnim nekretninama – poljoprivrednom zemljištu koje je upisano kao "općenarodna imovina". U načelu, stranke se mogu pozivati na povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju samo ako se osporene odluke odnose na njihovo "vlasništvo" u smislu navedene odredbe Evropske konvencije. "Vlasništvo" može biti "postojeće vlasništvo" ili zahtjevi koji su dovoljno utemeljeni da se mogu smatrati "imovinom". U ovom slučaju apelant nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Ustavni sud napominje da prema članu 5. Zakona o zemljišnim knjigama ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03, 54/04 i 61/22) upis nekretnina u zemljišne knjige ima konstitutivno dejstvo, tako da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišne knjige. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i stanje upisa u zemljišnim knjigama, Ustavni sud smatra da se apelant ne može smatrati vlasnikom sporne nekretnine. Apelant je tužbom nastojao ishoditi upis prava vlasništva na svoje ime navodeći da je savjestan posjednik nekretnina 20 godina u skladu sa članom 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, te da je na taj način stekao pravo vlasništva.

31. Ustavni sud treba prvo ispitati da li apelant može zaista s razlogom tvrditi da ima "legitimno očekivanje" da će njegov tužbeni zahtjev podnesen na osnovu odredbi člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima biti ostvaren, odnosno da li uopće može steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama (vidi, inter alia, presude u predmetima Gratzinger i Gratzingerova protiv Češke Republike [GC] broj 39794/98, ECHR 2002-VII, stav 69, i Kopecký protiv Slovačke [GC] broj 44912/98, stav 35, ECHR 2004-IX). Međutim, legitimno očekivanje ne postoji samo za sebe, ono mora biti povezano s vlasničkim interesom koji također i sam treba biti dovoljno utemeljen (vidi ranije citiranu presudu Kopecký, st. 45–53). Stoga, pitanje koje se ovdje postavlja Ustavnom sudu je ima li apelant dovoljno utemeljen zahtjev da ga štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju?

32. Prije nego što odgovori na navedeno pitanje, Ustavni sud smatra korisnim ukazati na svoju praksu iz apstraktne kontrole ustavnosti i apelacione nadležnosti koja se odnosi na pitanje "državnog vlasništva", posebno kada se radi o poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu.

Apstraktna kontrola ustavnosti

33. Ustavni sud se ovim pitanjem prvi put bavio u Odluci broj U-1/11 od 13. jula 2012. godine kada je ispitivao ustavnost Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja. Nakon toga, Ustavni sud je u Odluci broj U-8/19 od 6. februara 2020. godine ispitivao ustavnost Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske. U Odluci broj U-9/19 6. februara 2020. godine Ustavni sud je ispitivao ustavnost Zakona o unutrašnjoj plovidbi Republike Srpske, dok je u Odluci broj U-4/21 od 23. septembra 2021. godine ispitivao ustavnost Zakona o šumama Republike Srpske. Nadalje, u Odluci broj U-10/22 od 22. septembra 2022. godine Ustavni sud je ocijenio ustavnost Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti u Republici Srpskoj. Nakon što je ponovo usvojen Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti u Republici Srpskoj, Ustavni sud je u Odluci broj U-5/23 od 30. maja 2024. godine ocijenio ustavnost tog zakona. Osim toga, u Odluci broj U-3/24 od 11. jula 2024. godine Ustavni sud je ispitivao ustavnost Odluke o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, dok je u Odluci broj U-6/24, također od 11. jula 2024. godine, Ustavni sud ocijenio ustavnost Odluke o načinu i uvjetima prodaje nekretnina u vlasništvu Republike Srpske koje se nalaze u okviru posebnog područja Jahorina javnim nadmetanjem – licitacijom.

34. U svim navedenim odlukama Ustavni sud je utvrdio da su neustavni zakoni ili drugi pravni akti kojima je bilo propisano raspolaganje državnom imovinom u korist entiteta ili drugih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini.

35. U kontekstu ovog predmeta posebno se ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj U-8/19 od 6. februara 2020. godine u kojoj je utvrđeno da član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 93/06, 86/07, 14/10, 5/12 i 58/19) nije u saglasnosti sa čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava BiH. U članu 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu bilo je propisano sljedeće: "Poljoprivredno zemljište na teritoriji Republike upisano u javnim evidencijama kao općenarodna imovina, bez upisanog prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, društveno, odnosno državno vlasništvo s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist preduzeća koja su bila predmet privatizacije ili je upisano kao posjed tih preduzeća, stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona, postaje vlasništvo i posjed Republike" (član 53. stav 1); "Poljoprivredno zemljište na teritoriji Republike upisano u javnim evidencijama kao općenarodna imovina, bez upisanog prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, društveno, odnosno državno vlasništvo s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja ili kao posjed bivših društveno-pravnih osoba sa sjedištem van teritorije Republike, stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona, postaje vlasništvo i posjed Republike" (član 53. stav 2) i "Na nekretninama iz st. 1. i 2. ovog člana za koje ne postoji vlasnička evidencija, a upisane su kao posjed bivših društveno-pravnih osoba ili su upisane u katastar kao posjed fizičkih ili pravnih osoba bez valjanog pravnog osnova, utvrđuje se pravo vlasništva i posjeda u korist Republike" (član 53. stav 4). U vezi s tim, Ustavni sud je, određujući pojam državne imovine, u tački 34. navedene odluke naglasio da "ona obuhvata, s jedne strane, pokretne i nepokretne stvari koje su u rukama javne vlasti i koje joj služe radi vršenja te vlasti, s druge strane, ona može obuhvatiti 'javno dobro' […]. Ono, po svojoj prirodi, prioritetno služi svim ljudima u državi" (op. cit. U-1/11, tačka 62). Nadalje, u istoj odluci u tački 38. navedeno je: "U odgovoru na pitanje da li predmetno poljoprivredno zemljište predstavlja dio državne imovine čiji je titular BiH, Ustavni sud, polazeći od člana I/1. Ustava BiH (kontinuitet države), zaključaka iz Odluke broj U-1/11 (op. cit. U-1/11, tač. 71. i 72), zaključuje da je Bosna i Hercegovina titular imovine svojih pravnih prednika, odnosno da predmetno poljoprivredno zemljište predstavlja dio državne imovine čiji je titular BiH." Na kraju, u tački 43. citirane odluke Ustavni sud je zaključio: "Imajući u vidu odredbe čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava BiH kojima je utvrđen pravni kontinuitet države BiH, da je shodno tome država Bosna i Hercegovina titular imovine pravnih prethodnika, da BiH ima isključivo pravo nastaviti da regulira državnu imovinu čiji je ona titular, Ustavni sud zaključuje da osporena odredba koja je propisala da predmetno poljoprivredno zemljište po sili zakona postaje vlasništvo i posjed Republike Srpske nije u saglasnosti sa čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine."

36. Sumirajući navedenu praksu, Ustavni sud ukazuje da je uspostavio opću zabranu raspolaganja državnom imovinom s ciljem zaštite države BiH i njene imovine od jednostranih pravnih akata zakonodavnih organa entiteta i drugih nivoa vlasti, kojima se, po sili zakona, pripisivala kompletna državna imovina u njihovo vlasništvo. Zabrana raspolaganja državnom imovinom se odnosi kako na opće tako i na pojedinačne pravne akte koje donose zakonodavni organi entiteta i drugi nivoi vlasti, što je vidljivo iz najnovije prakse Ustavnog suda u predmetima br. U-3/24 i U-6/24 kada se radilo o pojedinačnim aktima koje je donijela izvršna vlast entiteta, a kojima se raspolagalo zemljištem u državnoj imovini (Federacija BiH i Republika Srpska). U navedenoj praksi Ustavni sud je naglasio da će zabrana raspolaganja državnom imovinom trajati dok se na državnom nivou ne donesu propisi kojima će se riješiti pitanje državne imovine ili dok visoki predstavnik ne donese drugačiju odluku.

Apelaciona nadležnost

37. U odlukama br. AP-3704/18 od 11. septembra 2018. i AP-4155/16 od 6. novembra 2018. godine Ustavni sud je odbacio kao prima facie neosnovane apelacije apelanata kojima su odbijene tužbe kojim su tražili da se po osnovu dosjelosti uknjiže kao vlasnici na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu. U oba slučaja Ustavni sud je smatrao da u vezi s navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. U Odluci broj AP-2554/18 od 28. januara 2020. godine Ustavni sud je odbacio kao prima facie neosnovanu apelaciju apelanta kojem je odbijen zahtjev da se u zemljišnim knjigama briše pravo upisa državnog vlasništva na poljoprivrednom zemljištu i upiše na njegovo ime. U tom predmetu Ustavni sud je obrazložio da, prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, poljoprivredno zemljište ne može biti predmet vlasništva drugih osoba i da je taj zakon lex specialis za nekretnine koje su u državnom vlasništvu (koje predstavljaju prirodno bogatstvo i dobra od općeg interesa) i kao takve uživaju posebnu zaštitu prema odredbi člana 2. tog zakona (vidi navedenu odluku, tačka 17). U vezi s tim, Ustavni sud je naglasio da u pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. U Odluci broj AP-3923/20 od 8. juna 2022. godine Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju protiv odluka redovnih sudova kojim su odbili tužbeni zahtjev apelanata koji su kao nasljednici dugogodišnjeg posjednika na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu zahtijevali utvrđenje prava vlasništva dosjelošću i uknjižbu tog prava na poljoprivrednom zemljištu. Apelanti su odbijeni primjenom odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu Federacije BiH i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (vidi navedenu odluku, tačka 29).

40. U Odluci broj AP-1080/18 od 28. januara 2020. godine, gdje su se osporavale odluke redovnih sudova kojim je usvojen zahtjev za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na nekretninama u državnom vlasništvu na osnovu odredbi Zakona o stvarnim pravima, Ustavni sud je utvrdio povredu ustavnog prava apelantice Bosne i Hercegovine na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao na pravni okvir koji je donesen s ciljem zaštite državne imovine. U vezi s tim, Ustavni sud je naveo da je donesenim propisima o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, koji na isti način reguliraju predmetnu materiju, "stvoren pravni okvir s ciljem privremene zaštite od potencijalne štete do koje bi moglo doći uslijed raspolaganja državnom imovinom, čime se prema odredbama člana 1. stav 3. tih zakona smatra direktni ili indirektni prijenos vlasništva" (vidi navedenu odluku, tačka 30). Ustavni sud je naglasio da su redovni sudovi arbitrarno primijenili relevantno pravo jer su smatrali da Zakon o stvarnim pravima Federacije BiH kao lex posterior derogira Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (vidi navedenu odluku, tačka 36). U vezi s tim, Ustavni sud je smatrao da se načelo lex posterior derogat legi priori ne može primijeniti u okolnostima kada je još uvijek na snazi privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom propisana relevantnim zakonima o zabrani raspolaganja državnom imovinom, već da se u takvim slučajevima može primijeniti samo načelo lex specialis derogat legi generali. Ustavni sud je naglasio da zakoni o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom imaju karakter lex specialis zakona u vezi s pitanjem raspolaganja državnom imovinom, sve dok se pitanje statusa i upravljanja tom imovinom ne riješi na državnom nivou ili dok visoki predstavnik ne odluči drugačije (vidi navedenu odluku, tačka 31). Ustavni sud je navedeni stav slijedio u svojim narednim odlukama br. AP-4373/19 od 8. jula 2021. i AP-82/21 od 18. oktobra 2022. godine.

Primjena spomenute prakse u okolnostima ovog predmeta

41. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud će odgovoriti na pitanje da li apelant može s razlogom tvrditi da ima "legitimno očekivanje da će njegov tužbeni zahtjev biti ostvaren, odnosno da li uopće može steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama".

42. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da su predmetne nekretnine poljoprivredno zemljište koje je u zemljišnim knjigama upisano kao "općenarodna imovina". Općinski sud je utvrdio da apelanta, počevši od 1989. godine do danas, niko nije smetao u posjedu predmetnih nekretnina, niti je osporavao njegovo pravo na nekretninama, te da je, stoga, apelant savjestan posjednik predmetnih nekretnina (vidi tačku 10. ove odluke). Općinski sud je zaključio da se vrijeme apelantovog posjedovanja računa od 10. oktobra 1995. pa do 27. oktobra 2021. godine, kada je zaključena glavna rasprava, te je tako apelant u posjedu predmetne nekretnine više od 20 godina, čime je ostvareno vrijeme savjesnog posjedovanja potrebno za dosjelost shodno članu 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (vidi tačku 11. ove odluke). Za razliku od toga, Kantonalni sud je smatrao da se ovdje nesporno radi o državnoj imovini i onda pravo vlasništva na predmetnom poljoprivrednom zemljištu ima država BiH, a njime raspolaže Federacija BiH, u skladu sa članom 98. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Federacije BiH. Stoga se ne može ni steći pravo vlasništva dosjelošću na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu (vidi tačku 12. ove odluke).

43. Imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud je u ovom slučaju osnovno pitanje da li se savjesnost posjeda na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu može računati od 10. oktobra 1995. godine, odnosno od stupanja na snagu Zakona o osnovima vlasničkih odnosa Republike Bosne i Hercegovine pa do danas, odnosno do "27. oktobra 2021. godine", kada je zaključena glavna rasprava u ovom predmetu.

44. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da se apelant u posjedu sporne nekretnine nalazi od 1989. godine (tačka 10. ove odluke), ali prvostepeni sud vrijeme "savjesnog posjeda" nije računao od 1989. godine. Navedeno je obrazloženo činjenicom da je članom 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima SFRJ, koji je tada važio, bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu (vidi tačku 15. ove odluke). Prvostepeni sud je obrazložio da se vrijeme savjesnog posjeda može računati od 10. oktobra 1995. godine pa do danas.

45. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je donošenjem Zakona o osnovima vlasničkih odnosa Republike BiH (vidi tačku 16. ove odluke), koji je stupio na pravnu snagu 10. oktobra 1995. godine, zaista izostavljena zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, koja je bila propisana ranijim Zakonom o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima SFRJ. Zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima (nekretninama) u društvenom vlasništvu izostavljena je i kasnijim Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima Federacije BiH od 9. marta 1998. godine (vidi tačku 17. ove odluke).

46. Međutim, Ustavni sud smatra da je zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu bila specifično propisna članom 1. Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva Republike BiH, koji je stupio na snagu 25. novembra 1994. godine (vidi tačku 19). Imajući to u vidu, moglo bi se zaključiti da nije bilo vremenskih prekida u pogledu zabrane stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Taj argument je mogao biti dovoljan da se odbiju apelantovi zahtjevi u ovom predmetu.

47. Bez obzira na zaključak iz prethodnog stava, Ustavni sud također smatra da prvostepeni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je 4. aprila 2005. godine na pravnu snagu stupio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, kojim je zabranjen svaki direktni ili indirektni prijenos vlasništva na državnoj imovini (vidi tačku 21. ove odluke). Ustavni sud smatra da od navedenog datuma, tj. od 4. aprila 2005. godine, počinje pravno djelovati zabrana raspolaganja državnom imovinom, bez obzira na novi Zakon o stvarnim pravima Federacije koji je donesen 2013. godine (vidi tačku 18. ove odluke), koji također ne sadrži zabranu stjecanja prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu. Ustavni sud napominje da je u svojoj praksi (vidi tačku 40. ove odluke) zauzeo stav da Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom ima karakter lex specialis zakona u vezi s raspolaganjem državnom imovinom u odnosu na Zakon o stvarnim pravima Federacije, sve dok se pitanje statusa i upravljanja državnom imovinom ne riješi na državnom nivou ili dok visoki predstavnik ne odluči drugačije. Ustavni sud je u istoj odluci naglasio da je cilj Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom da zaštiti od potencijalne štete do koje bi moglo doći uslijed raspolaganja državnom imovinom, te da se prema odredbama tog zakona zabranjuje svaki direktni ili indirektni prijenos vlasništva na državnoj imovini (ibid., tačka 40).

48. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da bi utvrđivanjem dosjelosti, odnosno prava vlasništva na predmetnim nekretninama, koje su upisane kao "općenarodna imovina", u korist apelanta i nalaganjem upisa prava vlasništva u zemljišne knjige na apelantovo ime došlo do "prijenosa vlasništva na državnoj imovini". Na navedeni zaključak nije od utjecaja da li se dosjelost, kao način stjecanja prava vlasništva prema Zakonu o stvarnim pravima može smatrati "direktnim ili indirektnim" raspolaganjem državnom imovinom u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja. Ono što je bitno u ovom slučaju je da bi utvrđivanjem dosjelosti na poljoprivrednom zemljištu koje se vodi kao "općenarodna imovina" svakako došlo do promjene prava vlasništva na državnoj imovini, koja je Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom zaštićena od prijenosa prava vlasništva. Navedeni zakon je lex specialis zakon u odnosu na Zakon o stvarnim pravima Federacije. Na zabranu raspolaganja državnom imovinom ne utječe ni činjenica, na kojoj apelant insistira u apelaciji, da predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama nisu upisane kao imovina države BiH, već se vode kao "općenarodna imovina". Naime, prema praksi Ustavnog suda, koja je detaljno navedena u tač. od 33. do 40. ove odluke, općenarodna, odnosno društvena imovina je izjednačena s državnom imovinom.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da zabrana raspolaganja državnom imovinom uključuje zabranu promjene prava vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu već od momenta donošenja Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva Republike BiH, koji je stupio na snagu 25. novembra 1994. godine, kao i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, koji je stupio na pravnu snagu 4. aprila 2005. godine. Na ovu zabranu nije od utjecaja činjenica da je Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom izmijenjen 15. aprila 2022. godine (vidi tačku 22. ove odluke) tako što je eksplicitno propisano da se zabrana raspolaganja odnosi na poljoprivredno zemljište. Navedenom izmjenom i dopunom Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom visoki predstavnik je samo uskladio navedeni zakon s praksom Ustavnog suda koja se odnosi na raspolaganje poljoprivrednim i šumskim zemljištem u državnom vlasništvu. Prema mišljenju Ustavnog suda, ne bi se moglo smatrati da zabrana raspolaganja državnom imovinom u odnosu na poljoprivredno zemljište počinje da važi tek od 15. aprila 2022. godine. Ovdje se mora imati u vidu da je od samog početka bilo jasno da je predmetno poljoprivredno zemljište uvijek bilo upisano kao "općenarodna imovina" – dakle državna imovina. Navedeno se mora dovesti u vezu s činjenicom da su Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva, kao i zakoni o zabrani raspolaganja državnom imovinom doneseni upravo s ciljem zaštite državne imovine od promjene vlasništva, što dosjelost svakako jeste, dok se ovo pitanje ne riješi na državnom nivou. Također treba imati u vidu i činjenicu da je 10. augusta 2009. godine stupio na pravnu snagu Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je u članu 98. stav 1. jasno propisao da "poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država raspolaže Federacija" (vidi tačku 20. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je u svojoj Odluci broj AP-2554/18 zauzeo stav da "prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, poljoprivredno zemljište ne može biti predmet vlasništva drugih osoba i da je taj zakon lex specialis za nekretnine koje su u državnom vlasništvu (koje predstavljaju prirodno bogatstvo i dobra od općeg interesa) i kao takve uživaju posebnu zaštitu prema odredbi člana 2. tog zakona" (vidi tačku 38. ove odluke).

50. Prema tome, posjednik poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu, uključujući i apelanta, nije mogao "formirati ubjeđenje" da je vlasnik nekretnine koju koristi. Iz citiranih odredbi Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva, kao i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom proizlazi da posjednik poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu, uključujući i apelanta, nije mogao biti u poštenom i savjesnom ubjeđenju da je vlasnik nekretnine koju koristi. Navedeni zakoni su stupili na pravnu snagu 25. novembra 1994. i 4. aprila 2005. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, oba navedena zakona imaju potreban "kvalitet" u smislu standarda Evropske konvencije. Navedeni zakoni su transparentni, jasni i predvidivi, te svako ko koristi državnu imovinu može razumno pretpostaviti da na takvoj imovini ne može steći pravo vlasništva jer bi to bilo protivno navedenim zakonima.

51. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije imao "legitimno očekivanje" da će njegov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi stjecanje prava vlasništva dosjelošću na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu, biti ostvaren jer nije postojao "savjestan posjed" koji je potreban kada se na osnovu Zakona o stvarnim pravima podnosi tužba radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama. Dakle, apelant nema imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

52. Ustavni sud smatra da pristup iz ovog predmeta korespondira s njegovom praksom iz apstraktne kontrole ustavnosti i apelacione nadležnosti, koja je detaljno navedena u prethodnom dijelu odluke (vidi tač. od 33. do 40. ove odluke). Ovakav pristup prati stav Ustavnog suda, koji je do sada više puta ponovljen, da se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom "sve dok se pitanje statusa i upravljanja državnom imovinom ne riješi na državnom nivou ili dok visoki predstavnik ne odluči drugačije". Ovakav stav, prema mišljenju Ustavnog suda, treba da se podjednako primjenjuje kako prema svim nivoima vlasti u državi (entitet, kanton, općina, grad) tako i prema fizičkim i pravnim osobama koje u sudskim postupcima nastoje ostvariti upis prava vlasništva dosjelošću na državnoj imovini. Osim toga, Ustavni sud smatra da se ovakvom odlukom apelantova prava neće bitno promijeniti jer se ne dovodi u pitanje njegovo pravo korištenja (posjedovanja) predmetnih nekretnina.

53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje u vezi s pravom na zabranu diskriminacije

54. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

55. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

56. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

57. Ustavni sud će kratko ispitati navode o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s pravom na zabranu diskriminacije s obzirom na to da apelant tvrdi da je Kantonalni sud, iako se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, odstupio od svoje ranije prakse i donio drugačiju presudu samo zbog njegove nacionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 045654 21 Gž od 16. septembra 2021. godine, koju je apelant priložio kao dokaz svojih navoda da je u njegovom slučaju Kantonalni sud odstupio od svoje prakse, ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje. Naime, Kantonalni sud je navedenom odlukom ukinuo presudu Općinskog suda u Velikoj Kladuši i predmet vratio na prvostepeni postupak. U tom predmetu prvostepeni sud je donio presudu isključivo na osnovu svog uvjerenja da se ne može steći pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu zbog odredbi Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, kao i zbog stavova Ustavnog suda iz Odluke broj AP-1080/18. Za razliku od toga, Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud dužan da izvrši ocjenu svih relevantnih dokaza koji su provedeni u postupku prije nego što se donese odluka. Međutim, u presudi Kantonalnog suda, koja se osporava apelacijom o kojoj se odlučuje ovom odlukom, ne problematizira se pitanje ocjene dokaza, niti iz stanja spisa proizlazi da sudovi nisu vršili ocjenu dokaza koji su provedeni tokom postupka. Iz tog razloga Ustavni sud smatra da se ipak ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, kako se to tvrdi u apelaciji. Osim toga, apelant nije naveo ništa u pogledu svojih tvrdnji da je Kantonalni sud odstupio od svoje ranije prakse isključivo zbog njegove nacionalnosti, niti tako nešto Ustavni sud može uočiti iz apelacionog spisa.

58. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s kršenjem prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

59. Na kraju, Ustavni sud napominje da smatra svrsishodnim da se ova odluka dostavi Vrhovnom sudu Federacije BiH, iako njegova odluka nije bila osporena apelacijom, s ciljem ujednačavanja sudske prakse o ovom pitanju u predmetima koje rješava ili će rješavati Vrhovni sud.

Ostali navodi

60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje da li je u ovom slučaju došlo do povrede člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i političkim pravima.

VII. Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelant u predmetnom postupku nije imao "legitimno očekivanje" iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te, prema tome, ta odredba nije primjenjiva na apelantove zahtjeve.

62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s pravom na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije jer se ne radi o različitoj praksi Kantonalnog suda, niti postoje bilo kakvi dokazi da je apelant drugačije tretiran zbog svoje nacionalnosti.

63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.