Službeni glasnik BiH, broj 42/24

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-1/24, rješavajući zahtjeve Suda Bosne i Hercegovine (sutkinja Dragica Miletić), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14 i 47/23), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sud Bosne i Hercegovine, sutkinja Dragica Miletić (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 8. februara 2024. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu usklađenosti člana 12. Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05, 32/07, 17/13, 5/14, 40/14, 48/15 i 77/20; u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i drugim naknadama) sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) zatraženo je 1. i 12. aprila 2024. godine da u roku od 30 dana od prijema dopisa dostave odgovore na zahtjev.

3. Predstavnički dom je 21. maja 2024. godine dostavio "mišljenje o zahtjevu Ustavnog suda za davanje odgovora na zahtjev". Dom naroda nije dostavio odgovor na zahtjev.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

4. Obrazlažući zahtjev, podnosilac zahtjeva navodi da je osporenom odredbom Zakona o plaćama i drugim naknadama propisano da se pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje ostvaruje u skladu s entitetskim zakonima o zdravstvenom osiguranju, prema adresi prebivališta. Ističe da entitetski zakoni različito tretiraju to pitanje. Tako je, kako to navodi podnosilac zahtjeva, zakonom u Federaciji BiH propisano da se zaposlenom naknada plaće za vrijeme bolovanja do 42 dana isplaćuje u iznosu od 100%, a nakon toga u iznosu od 80% plaće, dok je zakonom Republike Srpske propisano da se za vrijeme bolovanja do 30 dana isplaćuje 90, a nakon toga 70% plaće. Stoga podnosilac zahtjeva smatra da osporena odredba člana 12. Zakona o plaćama i drugim naknadama zaposlene iz Republike Srpske stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na zaposlene iz Federacije BiH iz iste institucije u pogledu uživanja prava na naknadu plaće za vrijeme bolovanja. Podnosilac zahtjeva ističe da je takav različit tretman suprotan zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud ocijeni usklađenost člana 12. Zakona o plaćama i drugim naknadama sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije.

b) Predmet povodom kojeg je zahtjev pokrenut

5. Podnosilac zahtjeva je naveo da se pred tim sudom vodi parnični postupak po tužbi tužiteljice Tužilaštva BiH Marijane Čobović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv BiH radi utvrđivanja diskriminacije i naknade iz radnog odnosa. Naime, tužiteljici je za dva perioda bolovanja kraća od 30 dana u toku 2020. godine isplaćena naknada plaće u 10% manjem iznosu, te je u konkretnom parničnom postupku zahtijevala isplatu razlike naknade do punog iznosa plaće.

c) Odgovor na zahtjev

6. Predstavnički dom je naveo da je Ustavnopravna komisija nakon održane sjednice jednoglasno konstatirala da osporena odredba člana 12. Zakona o plaćama i drugim naknadama samo upućuje na ostvarivanje prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja u skladu s entitetskim zakonima te da ta pravna norma ne sadrži bilo koji osnov diskriminacije u ostvarivanju tih prava.

IV. Relevantni propisi

7. Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05, 32/07, 40/08 – odluka USBiH, 17/13 – odluka USBiH, 5/14 – rješenje USBiH, 40/14 – odluka USBiH, 48/15 – rješenje USBiH, 77/20 i 29/23 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.
Zdravstveno osiguranje i bolovanje

Sudije i tužioci imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje u skladu sa važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju u Republici Srpskoj ili u Federaciji Bosne i Hercegovine, zavisno od stalne adrese prebivališta sudije ili tužioca.

8. Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 93/22 i 132/22)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Naknade za vrijeme utvrđene privremene spriječenosti za rad

Član 82.

Za vrijeme privremene spriječenosti za rad u skladu sa čl. 72. i 73. ovog zakona osigurava se naknada plaće osiguraniku u radnom odnosu i naknada osiguraniku koji obavlja privrednu, preduzetničku ili profesionalnu djelatnost, u skladu sa ovim zakonom.

Osnov za obračun isplate naknade

Član 83. st. (1), (4) i (5)

(1) Osnov za obračun naknade iz člana 82. ovog zakona je prosječna bruto plaća osiguranika koju bi ostvario da je bio na radu u zadnjih šest mjeseci koji prethode mjesecu za koji se vrši obračun.

(4) Obračun i isplatu naknade iz člana 82. ovog zakona vrši poslodavac, u sljedećim procentima od osnova:

1) bolest ili komplikacija u vezi sa održavanjem trudnoće koja je utvrđena nalazom i mišljenjem doktora medicine specijaliste ginekologije i akušerstva kod kojeg je žena registrirana u skladu sa propisom kojim je uređena oblast zdravstvene zaštite ili nalazom i mišljenjem doktora medicine specijaliste ginekologije i akušerstva iz zdravstvene ustanove sekundarnog ili tercijarnog nivoa u Republici - 100%,

2) maligna bolest i njega djeteta oboljelog od maligne bolesti - 100%,

3) dobrovoljno davanje organa, tkiva ili ćelija - 100%,

4) provođenje propisane mjere obavezne izolacije kao kliconoše ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini u skladu sa propisima kojima je uređena oblast zaštite stanovništva od zaraznih bolesti - 90%,

5) bolest, povreda, medicinsko ispitivanje i njega oboljelog člana uže porodice izuzev u slučaju iz tačke 2. ovog stava - 70%.

(5) Kolektivnim ugovorom, općim aktom i ugovorom o radu može se propisati veći osnov za obračun i veći procenat naknade plaće u slučaju privremene spriječenosti za rad u odnosu na osnov i procente propisane ovim zakonom.

[…]

9. Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH, 36/18 i 61/22)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

2. Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja

Član 31.

Obaveznim zdravstvenim osiguranjem, u slučajevima i pod uvjetima određenim ovim zakonom, osigurava se:

1. Osiguranicima:

[…]

b) naknada plaća,

[…]

Član 47.

Naknada plaće određuje se u visini od najmanje 80% osnovice za naknadu s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada.

Naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu:

1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti,

2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem,

3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.

Visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja utvrđuje upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja.

Član 56.

Naknadu plaće iz člana 42. tač. 1. i 2. ovog zakona obračunava i isplaćuje osiguraniku na teret svojih sredstava:

1. pravno ili fizičko lice za prvih 42 dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje ga je uputilo pravno ili fizičko lice,

[…]

Visinu naknade plaće iz stava 1. ovog člana utvrđuje općim aktom nadležni organ pravnog lica, odnosno fizičko lice.

Pravna i fizička lica iz stava 1. ovog člana obračunavaju i isplaćuju osiguraniku naknadu plaće i istekom 42 odnosno sedam dana bolovanja na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.

[…]

V. Dopustivost

10. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

12. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Sud Bosne i Hercegovine (sutkinja Dragica Miletić), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7–14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

13. Ustavni sud sa žaljenjem konstatira da Dom naroda ni u ovom predmetu nije ispunio svoju ulogu učesnika u postupku pred Ustavnim sudom i dostavio odgovor na konkretni zahtjev za ocjenu ustavnosti. Međutim, takvo zanemarivanje učešća u postupku pred Ustavnim sudom ne može ovaj sud lišiti nadležnosti da odluči o podnesenom zahtjevu.

14. Podnosilac zahtjeva smatra da član 12. Zakona o plaćama i drugim naknadama nije u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije.

15. Osporeni član 12. Zakona o plaćama i naknadama glasi:

Sudije i tužioci imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje u skladu sa važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju u Republici Srpskoj ili u Federaciji Bosne i Hercegovine, zavisno od stalne adrese prebivališta sudije ili tužioca.

16. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član II
Ljudska prava i osnovne slobode

4. Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

17. U Evropskoj konvenciji relevantne odredbe glase:

Član 14.
Zabrana diskriminacije

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

18. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

19. Ustavni sud primjećuje da podnosilac zahtjeva osporava ustavnost člana 12. Zakona o plaćama zbog neusklađenosti s pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Zbog akcesorne prirode prava iz člana 14. Evropske konvencije, koji je primjenjiv samo kada se poziva na diskriminaciju u vezi s nekim pravom iz Evropske konvencije, Ustavni sud će zahtjev ispitati u odnosu na član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, koji pruža širu zaštitu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zaključio da, bez obzira na razliku u obimu između ova dva člana, značenje pojma "diskriminacija" u članu 1. Protokola broj 12 treba da bude identično onom u članu 14. Evropske konvencije, zbog čega, primjenjujući isti termin iz člana 1. Protokola broj 12, neće odstupiti od ustaljenog tumačenja "diskriminacije" (vidi Evropski sud, Pinkas i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 4. oktobra 2022. godine, tačka 57. s daljnjim referencama). Primjenjujući takvo tumačenje, Evropski sud je dalje ukazao da član 14. Evropske konvencije pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Dalje, razlika u tretmanu je diskriminirajuća ako "nema objektivno i razumno opravdanje", odnosno ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti" između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići. Evropski sud je u navedenoj presudi ukazao da pojam diskriminacije u smislu člana 14. Evropske konvencije također uključuje slučajeve u kojima se jedno lice ili grupa bez odgovarajućeg opravdanja tretira nepovoljnije od druge, iako Evropska konvencija ne zahtijeva povoljniji tretman (idem, tačka 58).

20. Ustavni sud, također, ima bogatu praksu u predmetima koji su slični ovome. Ustavni sud kao primjer navodi odluku u predmetu broj U-25/22 u kojem je utvrdio da Zakon o plaćama i drugim naknadama nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine zato što ne sadrži odredbe o naknadama sudijama i tužiocima za vrijeme obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad, čime se krši princip nezavisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava. Osim toga, Zakon o plaćama i drugim naknadama nije u skladu s odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer pravi nedozvoljenu razliku u pogledu naknade za vrijeme obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad u odnosu na sudije i tužioce u Federaciji Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-25/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba). Navedeni predmet slijedi praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj U-7/21 od 23. septembra 2021. godine, u kojoj je Ustavni sud također utvrdio neustavnost zakona u Federaciji BiH zato što nije sadržavao naknade za sudije i tužioce za vrijeme dežurstva ili pripravnosti za rad. Također, Ustavni sud je zaključio da član 20. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 45/10, 111/12, 20/17, 22/19 i 94/20) nije u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer zakonodavac za stručne savjetnike u Vrhovnom sudu Federacije BiH nije propisao pravo na usklađivanje plaće s prosječnom mjesečnom plaćom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-12/23 od 28. septembra 2023. godine, vidi tač. 29–44, dostupna na www.ustavnisud.ba).

21. S druge strane, Ustavni sud je u Odluci broj U-20/14 zaključio da je član 11. Zakona o plaćama i naknadama (na nivou BiH – isti zakon čiji se član 12. osporava u konkretnom slučaju) u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava BiH, te članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju iako je njime iznos otpremnine za sudije i tužioce različito propisan u odnosu na onaj koji je propisan za pripadnike zakonodavne i izvršne vlasti. Naime, Ustavni sud je smatrao da se ne radi o nedostatku nekog prava iz radnog odnosa s obzirom na to da je pravo na otpremninu eksplicitno propisano, već da se prije radi o problematiziranju obima u kojem neko pravo postoji. U vezi s tim, Ustavni sud je naglasio da se radi o pravu koje je socijalnog karaktera, a u toj oblasti države kao najbolji poznavaoci općih i ekonomskih prilika u zemlji uživaju široko polje slobodne procjene u izboru mjera i načina (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-20/14 od 26. marta 2015. godine, tač. 34–40). Također, u Odluci broj U-26/22 Ustavni sud je slično zaključio, tj. da su čl. 2. st. 2, 3. st. 2, čl. 5, 6, 10. st. 4. i član 13. Zakona o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U tom predmetu podnosioci zahtjeva su, između ostalog, smatrali da su osporene zakonske odredbe diskriminatorne jer sudije i tužioci u Republici Srpskoj "primaju manju plaću nego sudije i tužioci u Federaciji BiH" zbog različitih uvjeta za povećanje plaće koje propisuju zakoni u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Analizirajući visinu plaće sudija i tužilaca u oba entiteta, Ustavni sud je zaključio da se relevantnim zakonima, u oba entiteta, propisuju približno ista primanja za sve sudije i tužioce, te je ocijenio neosnovanim navode podnosilaca zahtjeva da "sudije i tužioci u Republici Srpskoj za isti rad primaju manju plaću". Navedeni argumenti bili su osnov da Ustavni sud zaključi da u tom slučaju nije bilo bitno različitog tretmana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-26/22 od 13. jula 2023. godine, tač. 39–45, dostupna na www.ustavnisud.ba).

22. Vraćajući se na konkretni zahtjev, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da su sudije Suda BiH i tužioci Tužilaštva BiH iz različitih entiteta u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji u vezi s pitanjem naknade plaće za vrijeme odsustva zbog bolesti, odnosno da jedni drugima predstavljaju uporednu grupu. Ustavni sud primjećuje da podnosilac zahtjeva, kao i u posljednja dva citirana predmeta, ne osporava da sudije Suda BiH i tužioci Tužilaštva BiH imaju zakonom propisano pravo na naknadu plaće za vrijeme odsustva zbog bolesti. Međutim, podnosilac zahtjeva problematizira visinu te naknade. Naime, podnosilac zahtjeva smatra da su sudije i tužioci s adresom prebivališta u Republici Srpskoj stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na one s prebivalištem u Federaciji BiH u pogledu uživanja prava na naknadu plaće za vrijeme bolovanja jer entitetski zakoni, koji se na njih primjenjuju prema mjestu prebivališta, propisuju različit iznos te naknade. U odnosu na navedeno, Ustavni sud zapaža da se materija entitetskih zakona, na koje ukazuje podnosilac zahtjeva, odnosi za tzv. socijalna odnosno zdravstvena prava (u pitanju su entitetski zakoni o zdravstvenom osiguranju). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da postoji široko polje slobodne procjene (margin of apreciation) nadležnog zakonodavca kada su u pitanju opće mjere ekonomske politike ili socijalne strategije (vidi Evropski sud, Iofil AE protiv Grčke, odluka od 7. septembra 2021. godine, predstavka broj 50598/13, tač. 32–36). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o obaveznom zdravstvenom osiguranju Republike Srpske visina naknade za slučaj odsustva s posla zbog bolesti određena u iznosu od 70% plaće (član 83. stav 4. tačka 5), dok je Zakonom o zdravstvenom osiguranju Federacije BiH visina te naknade određena u iznosu od najmanje 80% plaće (član 47. stav 1). Slijedom navedenog, proizlazi da je sudijama i tužiocima koji imaju prebivalište u Republici Srpskoj zagarantirana naknada za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti u 10% manjem iznosu od njihovih kolega koji imaju prebivalište u Federaciji BiH. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o bitno različitom tretmanu, već o neznatnoj razlici koja ne predstavlja "različit tretman" u smislu zabrane diskriminacije (idem, U-26/22, tačka 43).

23. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je relevantnim entitetskim zakonima (član 83. stav 5. Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju Republike Srpske i član 56. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije BiH) poslodavcu ostavljena mogućnost da općim aktom propiše veći osnov za obračun i veći procent naknade plaće u slučaju privremene spriječenosti za rad u odnosu na minimalne procente zagarantirane tim zakonima. Institucije Bosne i Hercegovine kao poslodavac svakako trebaju uzeti u obzir tu mogućnost s ciljem sprečavanja različitog tretmana zaposlenih u ostvarivanju prava iz radnih odnosa, zavisno od procjene ekonomske i finansijske situacije. Međutim, imajući u vidu široko polje slobodne procjene koju država uživa u oblasti socijalne politike, kao i činjenicu da entitetski zakoni nisu, u bitnom, različito tretirali pitanje visine sporne naknade i da su ostavili mogućnost isplate spornih naknada u jednakom iznosu svim sudijama Suda BiH i tužiocima Tužilaštva BiH, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o različitom tretmanu u smislu opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je član 12. Zakona o plaćama i naknadama u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VII. Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da je član 12. Zakona o plaćama i naknadama u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.